To je pitanje mentaliteta

Ona svakako postoji. Vjerojatno se radi o transparentnosti procedure. Premalo je prisustva i sudjelovanja javnosti u nekim fazama projekta u kojima bi se trebalo čuti što javnost misli. Planirana investicija ima cijeli jedan predživot prije nego postane 3D slika u novinama. Osim toga, već godinama do javnosti ne dolaze promišljanja arhitekata ili debate o nekom prostornom problemu, a jedan od mojih zadataka je da se to promijeni. Dakle, svaki projekt koji se događa u Zagrebu, sve što se pokušava razviti trebalo bi propitati. Ponovo treba stvoriti klimu u kojoj građani postavljaju brojna pitanja: zašto je ovo u ovakvome stanju, što je s ovom lokacijom… i da to nastavlja živjeti kroz debatu i razgovor.

Arhitekti su još donedavno kod nas imali status društvene elite, a danas bi se moglo reći da su u društvenoj sjeni. Što je uzrok tome? To bi zapravo trebalo istražiti na kompleksnijem, sociološkom nivou. No, među ostalim, smatram da su arhitekti u jednom trenutku počeli zanemarivati javni, a počeli se baviti partikularnim, privatnim interesom svojih investitora i poduzeća. Arhitekt je zapravo privatni poduzetnik, a djeluje na tržištu koje još nije potpuno razvijeno. Ta neka primarna borba za opstanak arhitekta je dovela do toga da ispuštaju iz ruku mogućnost brige o tome da ta njihova aktivnost ne bude u koliziji s javnim interesom i strukom. A upravo na taj način arhitekti postaju dio intelektualne društvene elite.

Što to, primjerice, Austrijanci rade, a mi ne, da uspješnije podmiruju osobne želje i investicije s društvenim potrebama? Mislim da se razvijena društva i ona koja to nisu (a mi smo negdje na pola) razlikuju po snažnijem i prisutnijem preklapanju javnih i privatnih interesa. U društvima u razvoju javni se i privatni interes potpuno razlikuju. Kada se privatni interes potpuno odvoji od javnog, sam sebi reže granu, ne može sam sa sobom izaći na kraj pa se potom događa kriza i u privatnom interesu. Ako se pak samo koncentrirate na javni interes, onda gubite motor privatnih tvrtki jer one ne vide razlog zašto bi se bavile samo javnim interesom. Dakle, to je preklapanje apsolutno nužno za obje sfere – i ono će se morati početi događati. Ulaganje u urbanizam ono je što je ispred nas. Tek kada tako počnemo promišljati, svima će nam biti bolje. Onda će mnogo malih građevinskih poduzeća raditi, a tako se počinje strukturirati sektor…

Rođeni ste u Splitu, radna ste iskustva stjecali u Beču, živite u Zagrebu… Kakav je vaš odnos prema ta tri grada? Beč je grad u kojem sam stjecao prva prava profesionalna iskustva i tamo sam zapravo naučio što je odgovornost prema radu, klijentu, zajednici, proceduri i načinu na koji se nešto radi. Hrvatsku karijeru uspio sam izgraditi upravo na tim temeljima, a to su ozbiljnost, odgovornost, točno planiranje budžeta i neprobijanje toga plana. Beč je bogat grad srednjih odnosa, koji stalno raste, koji ima glavu i rep. Split je pak pravi mediteranski grad u kojemu je poslovno okruženje posve drugačije od primjerice Beča, to su dvije krajnosti. Split ima dugu, kontinuiranu tradiciju, u njemu je divno odrastati ili provesti mirovinu, ali u Splitu je gotovo nemoguće raditi po obrascima koji su se u razvijenom svijetu pokazali kao najefikasniji. To je pitanje mentaliteta. Zagreb ima mediteranskih elemenata, barem zbog nas Dalmatinaca koji Zagreb prihvaćamo kao svoj grad. Zagreb je moj glavni grad još otkako sam bio dijete. Poseban je doživljaj kada se kao dijete ili student prvi put nađete na Zrinjevcu. Odjednom osjetite neki sasvim drugačiji grad od onoga iz kojeg stižete. On je klasičan srednjeeuropski grad i ja sam ga izabrao za život, nisam ovamo došao samo na studij. Mogao sam nakon Beča ostati tamo ili otići bilo kamo. No, Zagreb mi je najdraži za život, on je po svemu idealna sredina između Beča i Splita, a opet nekako svoj.

Postoji li neki projekt vaših snova? Živim u Hrvatskoj, ne u New Yorku, a nisam više dijete pa da imam nerealne snove. No, ipak sanjarim, i to o tome da Zagreb postane jedan uspješan sveučilišni grad, što je i bio prije rata, barem na Balkanu. Tako razmišljam kako bi bilo sjajno povezati zonu Sveučilišne aleje, PMF, sve do Cvjetnog naselja, pa kampus… Određenim intervencijama dalo bi se povezati taj sveučilišni život; izgradnjom instituta vezanih za fakultete, laboratorija, pa mjestima okupljanja, sadržaja, života…