Vlatka Kovačević, direktorica tvrtke IDB folije

Ulaganja, pa tako i vlasnika projekta, stoga smo uvjereni da će te sporne odluke novog teksta Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi Ustavni sud proglasiti neustavnim. Također, nedopustivo je da se predstečajna nagodba za jedne provodi prema jednim pravilima, a za druge prema drugima. Onaj tko je pisao taj zakon morao bi bolje razmisliti o šteti nastaloj mnogim izmjenama i dopunama, koja se može mjeriti u milijardama kuna – kažu vlasnici Hotela Novih.

Prpić, međutim, objašnjava kako je za svaku predstečajnu nagodbu važno znati strukturu dugova. – Ako su banke najveće vjerovnice, to navodi na zaključak da društvo u predstečajnoj nagodbi ima veliku imovinu, ipak veću od dugova. Ipak, upozorio bih na važan problem: društva nakon zaključenja nagodbe uglavnom izgube povjerenje banaka. Dakle, ako se nagodba i postigne dvotrećinskom većinom vjerovnika, restrukturiranje ipak propada ako poduzeća ne dobiju novac za početnu likvidnost. Banke mogu i trebaju tražiti maksimalne instrumente osiguranja, no trebale bi prepoznati i poduprijeti minimalnu potrebu za likvidnošću – tumači Prpić.

Benaković dodaje da nagodbe s jedne strane muči nedovoljno dobra organizacija i stručnost nadležnih institucija i osoblja, s druge strane stanje mnogih poduzeća koja se prijavljuju za njih, što je stanje koje je previše odmaknulo u fazi bolesti. I planovi su često nepotpuni, nerealni, a najveći je izazov u očima vjerovnika upravo nedostatak povjerenja u menadžment koji predstavlja dužnika i koji je možda izravno odgovoran za stanje. Čak i da se nagodba izglašuje, tko će uspješno provesti restrukturiranje, pita se Benaković.

Prpić dodaje da je Coning jedno od četiri posto poduzeća koja su završila predstečajnu nagodbu, no prava bitka počinje tek nakon nje – normaliziranje poslovanja, povratak na tržište, povratak izgubljenog povjerenja poslovnih partnera, zadržavanje kvalitetnoga kadra, sve to u pravilu s i dalje visokim preostalim obvezama. – Predstečajna nagodba pronalaženje je omjera između onoga što društvo u krizi može održati na životu i onoga što vjerovnici mogu podnijeti a da ne ugroze svoje poslovanje – zaključuje Prpić.

Što, dakle, pokazuje praksa? Uglavnom da država otpisuje manji ili veći dio potraživanja, banke uglavnom odgađaju svoja potraživanja na više godina, ostali vjerovnici i jedno i drugo. Samo se manjim dijelom sva ta potraživanja pretvaraju u vlasničke udjele (iako ima i takvih primjera u kojima se, kao u slučaju Optima Telekoma, potpuno mijenja vlasnička struktura i sadašnji većinski vlasnik pada na 3,6 posto udjela). Vjerovnici se žale da ne znaju da im je dužnik pokrenuo predstečajnu nagodbu i da im je teško svakodnevno pretraživati prilično nepregledne Finine internetske stranice. Ima toga još, no cijela je priča možda uzaludna jer se čeka odluka Ustavnog suda o tome je li Zakon u skladu s Ustavom.

Jedan od poznavatelja stanja u turističkom sektoru kaže kako se trenutačno predstečajnim nagodbama dio nerestrukturiranih državnih tvrtki nastoji sanirati tako da im se otpišu potraživanja, očiste bilance i onda ih proda strateškim partnerima. Problem je u tome što se to čini netransparentno i bez javnog natječaja.