Home / Financije / Mirovinski fondovi imaju više od 7 milijardi eura, ali privatnici to ne iskorištavaju

Financije

Mirovinski fondovi imaju više od 7 milijardi eura, ali privatnici to ne iskorištavaju

Autor: Lider

4 listopada, 2013

DINKO NOVOSELEC, šef Udruženja mirovinskih fondova:

Jedno od rješenja za spas hrvatskoga mirovinskog sustava u budućnosti trebalo bi biti i podizanje stope izdvajanja za štednju u drugom stupu. Bez potpore drugog stupa prvi će pasti, ne zato jer to netko želi, već zato što su demografske sile nezaustavljive. Na te, ali i niz drugih problema u otpočetku, ali nikad dovršenoj mirovinskoj reformi za Lider upozorava Dinko Novoselec, predsjednik AZ obveznoga mirovinskog fonda i šef Udruženja mirovinskih fondova.

Institucija drugog stupa mirovinske štednje u ovom trenutku propituje se u tranzicijskim zemljama – Mađarska je svoj ukinula, Poljska je povukla pola mirovinske štednje u proračun, izdvajanja za drugi stup u baltičkim zemljama i Slovačkoj su smanjena. Kako komentirate takve poteze, možete li ih opravdati i mogu li se uopće usporediti s Hrvatskom? – U isto vrijeme Velika Britanija reformira svoj mirovinski sustav i uvodi obveznu kapitalizaciju, Češka je blizu odluke da uvede neki oblik drugog stupa, a neke baltičke zemlje dižu stopu izdvajanja za drugi stup. Neke zemlje odlučile su ‘povući’ štednju iz obveznih mirovinskih fondova u proračun kako bi time smanjile javni dug. Pogleđajte tu konstrukciju – netko želi smanjiti svoju zaduženost tako da potroši dugoročnu štednju!? Tu nešto fundamentalno ne valja. Odustajanje od štednje ne može biti u funkciji poboljšanja javnih financija. Problem je u definiciji deficita koja nije adekvatna. Izdvajanje za dugoročnu štednju ne bi trebalo tretirati jednako kao i trenutačnu potrošnju. I još gore, ne bi se smjelo poticati vlade da ‘popravljaju’ javne financije tako da potroše štednju. To je sigurno pogrešna politika. Svjedoci smo da neke zemlje stavljaju formu ispred sadržaja i radi zadovoljavanja dvojbenih formalne definicije deficita zanemaruju da je bit stabilnosti u formiranju štednje kao temelja isplate budućih mirovina. Kada se prije nekoliko godina nešto slično pokušalo učiniti u Hrvatskoj, vidjeli smo vrlo zrelu reakciju javnosti. Netko je tada zgodno usporedio pokušaj skretanja sredstava s osobnih računa u proračun s neodgovornim roditeljima koji razbiju dječju kasicu i odu na pivo.**
Smatrate li da će dugoročno umirovljenik iz prvog i drugog stupa moći primati mirovinu koja će iznositi od 60 do 70 posto plaće? Je li drugi stup u ovom obliku održiv? – Drugi stup danas je sa stopom izdvajanja od pet posto bruto plaće zapeo na pola puta. On može tako nastaviti i sigurno će se njime rasteretiti buduće javno financiranje mirovina kada naši članovi počnu u većem broju odlaziti u mirovinu, ali nisam siguran da ćemo moći ostvariti odnos posljednje plaće i prve mirovine u prihvatljivom odnosu od 60 – 70 posto, a da to pritom ne bude neizdrživ proračunski teret. Stopa izdvajanja od pet posto premašena je za to. Ne vidim druge mogućnosti osim dizanja stope izdvajanja. Dakle, pravo je pitanje je li prvi stup održiv odnosno hoće li javne financije u budućnosti moći isplatiti ono što građani očekuju. Tu mogu biti eksplicitan – neće. Ne zbog toga što to netko ne bi htio, nego zbog toga što su demografske sile nezaustavljive.**
Bi li rezultati mirovinaca danas bili bolji da mirovinska reforma nije stala na pola puta? – Mirovinska reforma stala je kod najvažnije stvari – podizanja obvezne stope izdvajanja. To je propušteno i trebalo je biti upisano u zakon da se stopa podiže na deset posto. Ostatak reforme napravljen je dobro; možda su neke stvari mogle biti učinjene i prije, no ništa od toga fundamentalno ne ugrožava sustav. Naprimjer, uvođenje potporfetla ili povećanje limita ulaganja u pojedine kompanije prije nije bilo glavno pitanje, no s vremenom je to postalo.**
Kada bi se stopa podignula, kamo bi se usmjerio novi, golemi ulagački potencijal? – Imali bismo nešto više novca, ali to ne bi previše utjecalo na strukturu portfelja. I sada se suočavamo s problemom da novac iz obveznih mirovinskih fondova nema kako doći do profitabilnih investicijskih projekata domaćega gospodarstva. To je druga ključna zamjerka na tijek reforme.**
Tko je kriv za to? – Svi smo na neki način krivci za to. I mi koji uprav…**

Page 2

ljamo fondovima i zakonodavac koji nije prilagodio zakone, ali i privatni sektor koji nije pokazao smjelost i potrebu da se reformira kako bi primio taj kapital. Mi ne darujemo novac, već nešto tražimo zauzvrat, a rijetki su oni koji bi promijenili svoj način upravljanja kompanijom kako bi nas prihvatili kao suvlasnika.

Dakle, vi tvrdite da je privatni sektor često i nefleksibilniji od javnog?\n\n- U javnosti se često čuje povika na javni sektor. Činjenica je da obvezni mirovinski fondovi danas raspolažu s više od sedam milijardi eura koji su u velikom postotku na raspolaganju privatnom sektoru. Osim nekoliko inicijativa, nismo vidjeli da je privatni sektor iskreno pokušao privući novac mirovinskih fondova. Bojim se da naš primjer pokazuje da je privatni sektor često i manje fleksibilan nego javni, unatoč percepciji da je to obratno.\n\n- Kako ocjenjujete suradnju mirovinskih fondova s Vladam?\n\n- Glavno je pitanje za nas donošenje novog zakona o obveznim mirovinskim fondovima. U radnoj grupi stvorena je vrlo konstruktivna i plodnosna suradnja. Postoji gotovo pa gotov prijedlog zakona koji je u stručnom smislu velik korak naprijed u odnosu na postojeće stanje. S te strane suradnja je bila vrlo dobra, ali najvažniji korak – donošenje zakona, još nije napravljen i nadam se da će vrlo brzo doći do Sabora.\n\n- Često vam se zamjera ubiranje previsokih naknada za upravljanje imovinom fonda – kolike su naknade koje ubirete?\n\n- Trenutačno naknada iznosi 0,45 posto prosječne vrijednosti imovine fondova godišnje, a određuje je Hanfa prema aktualnom Zakonu. Uz to postoji i relativno mala ulazna naknada koja se u AZ-u naplaćuje u iznosu od 0,5 posto uplate. To su jedne od najmanjih naknada u svijetu usporedimo li ih sa sličnim obveznim fondovima. Britanci sada uvode usporedivi sustav, pri čemu se štedišama daje natuknica da je 0,5 posto fer naknada te se razmišlja o ograničenju maksimalne naknade na jedan posto. Dakle, govorimo o Velikoj Britaniji u kojoj sve hrvatske brojeve treba pomnožiti sa stotinu, a naknade su još čak i u postotku veće nego kod nas. Dosta se govorilo i o poljskim mirovinskim fondovima koji su imali upravljačku naknadu kao i mi, ali su na početku rada imali ulaznu naknadu koja je znala probijati i deset posto od…

Page 3

DINKO NOVOSELEC, šef Udruženja mirovinskih fondova

Uplata, dok i danas iznosi tri i pol posto – sedam puta više nego kod nas.

Imali li prostora za daljnje rezove? \n Kako imovina fondova raste, naknade će padati. Mirovinski fondovi predlagali su da u novom zakonu upravljačka naknada s vremenom padne na 0,3 posto. Kada smo počeli raditi prije 11 godina, bila je 1,2 posto. Dosta problema stvarao nam je način na koji su one smanjivane. Tipično bi se prije Božića odredilo koja će biti naknada za sljedeću godinu, što ne pridonosi ni transparentnosti ni ozbiljnosti rada mirovinskih fondova jer su naknade 95 posto naših prihoda. Netko je, dakle, na temelju vlastite prosudbe i bez obrazloženja rekao: ‘Imat ćete 20 posto prihoda manje nego lani’.

Mirovinci su prije izbijanja krize bili velika potpora građevinskom sektoru, a mnoga od tih ulaganja rezultirala su gubicima. Kolika je danas izloženost građevinskom sektoru i koliko vas je stajao krah građevine? \n Egzaktnih brojeva tu nema jer bismo morali jasno definirati što je građevina, a što nije. Ulaganja u građevinu danas su vrlo mala i mjere se u promilima vrijednosti našeg ukupnog portfelja. Ta ulaganja nikad nisu bila velika, no možda je javna percepcija bila takva. Problem je što smo mi kao industrija jako veliki, pa i jako mali udio u našem portfelju bude apsolutno velik iznos. Stječe se dojam da su milijunski gubici nešto što remeti funkcioniranje mirovinskih fondova, dok druge pozicije rastu pa ukupnih gubitaka nema. Mirovinci su imali jednu lošu godinu – 2008. Te je godine pala vrijednost svega što mi imamo na listi zakonski odobrenih ulaganja, uključujući i hrvatske državne obveznice na kojima smo izgubili najviše. Tada su svi gubili na svemu.

Jesu li se mirovinski fondovi oporavili od katastrofalne 2008.? \n Apsolutno. AZ je do sada svojim članovima zaradio pet milijardi kuna. Te smo godine izgubili manje od 800 milijuna kuna, a naš je dosadašnji prinos nešto manji od šest posto godišnje. Da nije bilo 2008., bio bi 6,5 posto. Ti gubici nisu bili ništa dobro, ali oni su i financijski i vremenski iza nas. Naš prinos još je tri posto iznad stope inflacije, a dobro se sjećam kalkulatora budućih mirovina u Hageni. U njemu je najvažnija varijabla bila procjena budućega realnog prinosa fondova. I mi i regulator tada smo se složili da ne treba kalkulirati s više od tri posto. A mi smo napravili tri posto unatoč najvećoj ekonomskoj krizi.

Kako komentirate trgovanje na Zagrebačkoj burzi koja je samo sjena tržišta iz prijašnjih godina – koliko su mirovinci danas aktivni na ZSE-u, i jesu li potpora tržištu kapitala? \n U toj problematiki ključne su dvije stvari – promet na Zagrebačkoj burzi na razini su 25 posto prometa od prije nekoliko godina, a mirovinski fondovi su narasli. Dogodio se fundamentalni razlaz. Mi ne gledamo na Burzu kao mjesto na kojem ćemo formirati svoje portfelje, čak i da su prometni deset puta veći. Trgovanje dionicama ne može rezultirati povećanjem imovine fonda za nekoliko milijardi jer to više nije stvar Burze, već veličine kompanija i broja slobodnih dionica u optjecaju. Kada bi fondovi htjeli znatnije povećati ulaganja u javno trgovane kompanije, mi bismo posisali sav ‘free float’ i to bi bila smrt tržišta kapitala. Tu je i ograničenje ulaganja u pojedine kompanije od 10 posto temeljnog kapitala, što je nužno povećati barem na 20 posto kako bi se moglo ulagati doksipitalizacijama, povećavajući time i volumen dionica na Burzi. Zasad nam je primarno tržište kapitala mnogo važnije od sekundarnoga. □