Specijal

GORAN MARKULIN, direktor Cromarisa

pregovaranje s trgovačkim lancima. I prije smo dogovarali poslove s lancima, no oni nisu htjeli uvoziti ribu, to se činilo putem veleprodaja. Sad izravno radimo s više talijanskih lanaca, među ostalim s talijanskim Metroom, najvećim europskim trgovcem ribom.

• Kad je riječ o talijanskoj konkurenciji, favoriziraju li je možda tamošnji kupci?\n – Talijanska riba za 30 je posto skuplja od naše, no to je posljedica sveobuhvatne kampanje o prednosti domaćih proizvoda. Talijani zato radije kupuju domaću ribu, koja je i 60 posto skuplja od grčke, i domaću proizvodnju smatraju kvalitetnijom. Realno, na tržištu smo jednaki po svježini ribe i standardima kvalitete, možda i bolji od nekih talijanskih proizvođača, no kupac kupuje prema vlastitoj percepciji. Dobro je da nas Talijani doživljavaju kao drugoga najkvalitetnijeg proizvođača.

• Kako logistički pokrivate Italiju?\n – Sjever Italije pokrivamo kamionima iz Hrvatske, no u Italiji upotrebljavamo i lokalnu logistiku; južni dio pak opskrbljujemo trajektom za Anconu. Dva do tri puta na tjedan ribu šaljemo trajektom koji pokriva taj grad i iz kojeg je svojim kamionima vozimo dalje u Rim i na jug Italije.

• Očekujete li dobit ove godine?\n – Ovogodišnji je rezultat pod utjecajem velikih ulaganja i uklanjanja subvencija koje su prošlih godina postojale kao posljedica ulaska u Europsku uniju. Predviđamo da ćemo iduće godine ostvariti profitabilne rezultate.

• Koliko je na poslovanje utjecalo uklanjanje državnih subvencija?\n – Subvencije su bile velik poticaj jer su bile određene količinom proizvodnje. Važno je naglasiti da ostale zemlje EU također nemaju takvu vrstu izravnih subvencija, ali imaju druge sustave pogođovanja, bilo povoljnije kredite bilo subvencioniranje polica osiguranja ribe i slično za industriju ribarstva. Takvim olakšicama potiče se marikulturna industrija, koja zapošljava mnogo ljudi u ruralnim područjima, što je u interesu cijelog društva.

• Sličan sustav trebali bismo uspostaviti i u Hrvatskoj. Taj sustav treba se oslanjati i na europske fondove.\n\n- Kako surađujete s lokalnom administracijom s obzirom na svoje koncesije i snalaženje u prostornim planovima?\n – Sa Zadarskom i Istarskom županijom, a i na razini države, nemamo problema, dobro surađujemo, no muči nas složenost postupka u pojedinim slučajevima, npr. pri dobivanju koncesije, koja je zakonski tako određena. Od trenutka predavanja zahtjeva do dobivanja koncesije katkad prođu tri godine. Ako nam treba tri godine samo da dobijemo koncesiju, treba nam još pola godine za sidrenje kaveza i dvije godine do prvog izlova ribe, a pitanje je hoće li se tada na tržištu nešto promijeniti. To je element nesigurnosti ulaganja u takvu proizvodnju.\n\n- Koliko je sivo tržište ribe u Hrvatskoj i što se može učiniti da bi se ono smanjilo?\n – Prema našim procjenama na sivo tržište u marikulturi otpadalo je od 20 do 30 posto tržišta. To je dio tržišta na kojemu mi ne sudjelujemo i u interesu nam je na bude što manji. Jednako je u Italiji. Udio sive trgovine pada iz godinu u godinu i kod nas i u Europi, čemu u domaćem sektoru pri pomaže i fiskalizacija.\n\n- Kako surađujete s domaćim maloprodajnim lancima?\n – Radimo sa svim lancima i s njima možemo dogovoriti dugoročne ugovore, što nam odgovara. To su naši najvažniji partneri. \n\n—\n\nStrateški savez s Podravkom?\n\nBLIŽI SMO POLJOPRIVREDI NEGO PREHRAMBENOJ INDUSTRIJI\n\n- Prije jedanaest ste godina u suradnji s Darkom Tipurićem napisali knjigu ‘Strateški savez’. Kako je uspostavljena ta suradnja?\n – Magistrirao sam na Ekonomskom fakultetu na temu strateških saveza u prehrambenoj industriji. U to vrijeme to je bila nova tema i u Hrvatskoj nije bilo stručne literature pa mi je prof. Tipurić predložio da napišemo knjigu. To je bila prva knjiga na hrvatskom jeziku koja se bavila samo tom temom.\n\n- Planira li Cromaris strateški savez s nekom od domaćih prehrambenih tvrtki?\n – Teško mi je reći u ovom trenutku. Danas dobro surađujemo sa srodnim, marikulturnim tvrtkama.\n\n- Može li vam možda Podravka, iz koje ste došli, biti saveznica?\n – Svježa riba, čija je trajnost dvanaest dana, jako se razlikuje od klasičnih prehrambenih proizvoda. Klasična proizvodnja može se skladištiti, naša je pak sličnija poljoprivrednoj – uvijek može biti viška i manjka, zbog čega je koncept poslovanja potpuno drugačiji od onoga u klasičnim prehrambenim industrijama.\n\n—\n\nLider // 20. rujna 2013.

Page 2

MNOGI SU SVOJA UMJETNIČKA DJELA ZAMIJENILI ZA HONORAR U OGLAŠAVANJU. GDJE ZAVRŠAVA UMJETNOST I POČINJE MARKETING, SIGURNO NIJE ODVEĆ VAŽNO TOLERANTNIMA PREMA KIČU

PIŠE VALENTINA STARČEVIĆ

[email protected]

Vječno je pitanje idu li umjetnost i oglašavanje ruku pod ruku ili je njihova veza možda neprirodna i iskorištavajuća za umjetnost. Umjetnici nude svoje osobno iskustvo, sposobnosti i osjećaje, a oglašavanje prodaje proizvode i usluge kupcima. Uspjeh se može postići samo dobrim spojem oba svijeta, iz čega svi mogu izvući koristi, a očito je da umjetnost daje ono što je teško prenijeti samo oglašavanjem. No prodaju li se ipak umjetnici kada sudjeluju u oglašavanju i smanjuje li im se tako kredibilitet, pogotovo kada rade za tvrtke? Ili možda umjetnici na višu razinu podižu običan oglas dajući mu posebnost, a oglašavanje u isto vrijeme pomaže umjetnosti da dopre do više ljudi nego što bi inače uspjela?

Beatlesi protiv kobasica

Slikar i dizajner Andy Warhol odgovorio je bez dvoumljenja na ta pitanja: ‘Mnogo je bolje raditi biznis-art nego art-art.’ On je prvi prešao granicu trgovine i umjetnosti, prepoznao brendiranje i kult zvijezda te snagu filma i televizije. Time je otvoren put današnjem nebrojenom korištenju umjetnika ili njihovih djela u oglašavanju, primjerice, modne, automobilske ili prehrambene industrije, informatičkih tehnologija, pa i fitnessa. Warhol je u 50-im godinama prošlog stoljeća crtao za časopise Glamour i Vanity Fair, luksuzne trgovine Bergdorf Goodman te modni brend Schiaparelli. Izradio je sitotisak za limenke juha Campbell, za koji je izjavio da mu je jedan od najdražih radova, a pojavio se i u tv-reklama za videokasete japanskog TDK. Problema sa svojim umjetničkim izričajem nije imao ni francuski slikar Henri de Toulouse Lautrec kada je u 19. stoljeću za pariški kabare Moulin Rouge izradio niz promotivnih posteri. Također ni nadrealist Salvador Dali, koji se u 60-ima pojavio u tv-kampanjama za Alku-Seltzer i čokoladu Lanvin. Beatlesi su, pak, reagirali drugačije nakon što je Nike 1987. iskoristio njihovu pjesmu ‘Revolution’. Tada tri živa člana grupe tužila su tvrtku za korištenje pjesmom te se nagodili izvansudski. George Harrison tom je prilikom kazao da bi se u suprotnom svaka pjesma Beatlesa mogla upotrijebiti za oglašavanje ženskog rublja i kobasica. No upravo je režiranje oglasa na televiziji pomoglo Britancu Ridleyju Scottu u proboju prema velikim ekranima, pa od oglašavanja nije pobjegao ni kada je postao priznati filmski redatelj. Damien Hirst radio je između ostalog i reklamu za satelitski kanal TNT, a jedan je od umjetnika iz skupine Young British Artists koje je sponzorirala tvrtka za oglašavanje Saatchi.

Mecene mladima

Tvrtke su se danas počele pojavljivati i kao pronalazači novih talenata ili pomagači mladim umjetnicima u postizanju popularnosti, posebno u glazbi. Američka pjevačica Janelle Monae i funk-dvojac Deep Cotton široj su publici postali poznatiji kada su sudjelovali u spotu tvrtke Sonos, koja proizvodi bežične Hi-Fi sustave. U proboju skupinama Black Keys i Fun pomoglo je što su svoje pjesme