Hrvatska hitno mora definirati nacionalnu strategiju

Danas Hrvatska ima samo kratkoročne ciljeve, ali nema nijedan dokument prema kojem bi bila u stanju donositi dosljedne dugoročne odluke i vrednovati ih.

Nacionalni konsenzus Bez nacionalne strategije i provedbe politike te pripadajućega ‘balanced scorecarda’ svaki je rezultat mjerljiv samo rezultatima prošlih prolaznih vremena jednakoga besciljnog lutanja. Tako smo svakodnevno (i to već dulje) svjedočili nesinkroniziranih odluka (ne samo ove vlade), situacije u kojoj se pojedini strateški zakoni i odluke donose bez jasna strateškog okvira i cilja. Prijedlog zakona o strateškim investicijama možda je najbolji primjer da bez jasna koncepta u što, gdje i kada želimo da netko uloži novac ne možemo ni definirati kako provesti ta ulaganja. Sve je prepušteno dnevno-političkim potrebama i interesima, zbog čega je onda kontroverzan i način na koji će se ta ulaganja provesti. Pitam se onda kako da provodimo industrijsku politiku i definiramo strateške investicije, porezni sustav i ulogu vlastite valute i tečaja ili sve druge političko-ekonomske kontroverzije na koje nemamo odgovor.

Bez nacionalnog konsenzusa o strategiji i strateškim ciljevima i prioritetima koje ćemo provoditi bez obzira na stranke i stranačku politiku nemamo i nećemo imati mjerila uspješnosti ni za vladu i ministre ni za javna poduzeća, pa tako ni okvir za dovođenje stranih ulagača. Predstavljaju nagodbe, privatizacija javnih tvrtki, kompetitivnost i investicijska oluja vjerojatno bi onda imale sasvim drukčiji smisao i izazvale manje rasprava nego danas. Možda bi onda i zakon o zdravstvenom odgoju bio tek treći prioritet reforme nastavnog plana i programa. Dok ne postavimo jasne ciljeve, sve će mjere biti vatrogasne, kontroverzne i podložne (često) bojkotu javnosti i onih na koje se odnose.

Mlijeko i vjetar Zato se lovimo za gotovo beznačajne pomake na ljestvicama konkurentnosti za koje vjerujemo da bi nam trebali donijeti nove ulaganja i ulagače, a ne postižemo ni strateške ciljeve koji su neke ulagače naveli da ulažu u Hrvatsku. Primjer je mliječna industrija. Odavno su izborne proizvodne kvote od 750 milijuna litara mlijeka koje su Lactalis ili Vindija navele u to da ulažu. Danas nam je proizvodnja pala sa 650 milijuna litara na manje od 450 milijuna, a i dalje pada. Može ministar Jakovina izbjegavati susret s proizvođačima mlijeka, ali bojim se da će na kraju ministar Mršić morati zbrinjavati višak radnika. Zar netko misli da će ta industrija i sadašnja radna mjesta opstati na uvozu sirovine?

Možemo i o strateškoj kvoti od 1200 MW struje dobivene iz vjetra, koja nije zaživjela u provedbenim dokumentima HEP-a (OPS). Ona i dalje stoji na 400 MW interne kvote i izdanih suglasnosti. Tko će snositi posljedice za sve ulagače koji i dalje mjere, dobivaju suglasnosti i zakupljaju zemlju, a ne znaju kada će (i hoće li ikada) HEP promijeniti svoje stajalište? A bez ulaska u kvotu i HEP-ove suglasnosti nijedna banka ne želi financirati takve projekte. Što to znači za Končar, koji je pokrenuo razvoj i vlastitu proizvodnju vjetroturbina, nitko i ne pita.

Možemo uzimati primjere iz drvnih i građevinske industriji ili one o povlačenju sredstava iz fondova EU i njihovoj iskoristivosti i. I tako unedogled.

Propuštamo vrijeme da u novome ekonomskom okružju odredimo i svakodnevno postižemo strateške nacionalne i ekonomske ciljeve, od Zagreba do Osijeka i Dubrovnika, Strasbourg ili Bruxellesa. Suočena sa sofisticiranim metodama protekcionizma i globalnih strateških igara, Hrvatska mora hitno definirati svoje dugoročne prioritete u svim dijelovima društva, a ne samo statistički komentirati rezultate i iščekivati rangiranje na ovoj ili onoj ljestvici konkurentnosti. To nije pitanje jedne vlade ili jednog mandata, nego znanja i sposobnosti u ostvarivanju zacrtanih ciljeva na svim razinama društva. Bez obzira na stranačku pripadnost onih koje smo izabrali da ih ostvare.