Jurčićeva poruka iz 2005.

Ništa nije uspjelo uvjeriti Vladu u to da planira rast. Mogli bi izbori. Novca za kupnju glasova socijalnih skupina više nema. Ostaje izazivanje čuda – dva kvartala s rastom BDP-a. Makar i umjetno oš jedan kadrovski promašaj aktualne hrvatske vlade! Postavila je novog ravnatelja Državnog zavoda za statistiku. I što je gospodin Marko Krištof napravio? Nastavio je praksu prethodnika Ivana Kovača. Opet je bruto domaći proizvod u minusu. Ravnatelj Krištof potvrdio je prijašnju procjenu da je BDP u drugome tromjesečju 2013. u odnosu na isto razdoblje lani pao za 0,7 posto. I još se usudio najaviti da bi i treći kvartal mogao biti u minusu. Pa što taj čovjek misli?

Naravno da nesretni ravnatelji statistike nisu krivi za daljnji pad BDP-a. S obzirom na to da vlada Zorana Milanovića tvrdoglavo odbija dovesti u pitanje vjerovanje kako će investicije koje ‘umalo što nisu došle’ preokrenuti trend, teško je naći i jedan argument da je kraj recesiji, makar i teškoj.

Budući da nada umire posljednja, možda postoji bar tračak. Riječ je o parlamentarnim izborima, koji stižu za dvije godine.

Ako vam bilo koji političar kaže da ponajprije radi za opće dobro, ne vjerujte mu – laže! Htio to priznati ili ne htio, ali svaki političar, pogotovo na ovim prostorima, čini sve da bi na sljedećim izborima maksimirao svoj izborni rezultat. I točka!

To bi moglo izazvati promjenu u glavama u Banskim dvorima. Dok su se posljednjih dvadesetak godina birali mogli kupovati dodatnim zaduživanjem u inozemstvu, sad je ta slavina zatvorena. Kukuriku koalicija teško će moći u sljedeće dvije godine kupovati glasove većim socijalnim pravima i potkupljivanjem državne administracije i njezinih ukućana. Jednako tako neće moći mahati smanjenjem broja nezaposlenih. Ostaje da statistika pokaže rast BDP-a. Kakav-takav. A to bi se dalo postići.

Prije izbijanja krize, još otprilike 2005., Ljubo Jurčić na jednom je skupu iznio tezu: ‘Rast se ne priželjkuje, on se planira.’ To je aktualna vlast do sada odbijala raditi. Bilo je, istina, mjestimičnih pokušaja (Slavko Linić zauzima se za to da Vlada sama sebi postavi cilj rasta u 2013. od 1,8 posto), ali neuspješnih. Sve se svelo na nade, očekivanja i vjerovanja.

Ako u Milanoviću i njemu najbližim suradnicima ima imalo želje da ostanu na vlasti još četiri godine, onda im najvažnija stvar ne bi trebao biti europski uhidbeni nalog, nego propitivanje kako, makar i privremeno, dignuti BDP. Nakon pet godina padanja osnovica je toliko niska da bi se s buđenjem proizvodnje u dvije-tri tvornice i malo žešćom supstitucijom uvoza na dvije-tri stavke moglo potaknuti ravnatelja statistike Krištofa da izade s dva uzastopna kvartala rasta BDP-a. Primjera radi, da se razriješi sudbina Diokija i da ondje počne proizvodnja za izvoz, da se maksimalno supstituiru uvoz naftnih derivata iz Slovačke i smanji uvoz električne energije… Uz još nekoliko poteza eto rasta BDP-a!

Sad će netko s pravom pitati kakvo je to zauzimanje za privremen i neodrživ rast. Nažalost, izmučenome realnom sektoru, onomu koji je još koliko-toliko živ, više nije važno koliko će rast trajati. Važno je da bude predaha. Makar i godinu dana. Nek bude i umjetan, ali šestu godinu u recesiji samo supermeni mogu preživjeti.

Naravno, pretpostavka da se mudrim državnim poduzetništvom (ne onakvim kakvo je primijenjeno u slučaju Centar banke) podigne BDP također ima pretpostavku – da prestanu padati aktivnosti u drugim sastavnicama BDP-a. A to će, bude li EK-ova protektorata zbog pretjeranog deficita, biti teško. Ali ne i nemoguće.

I za zdrav rast (nakon provociranog za izbore) ima rješenja. Za kraj ove kolumne, nešto što smo mi u Lideru čekali osam godina – državnog dužnosnika koji će iskreno otkriti potencijal hrvatske industrije u izvozu. Na HBOR-ovoj konferenciji u Dubrovniku zamjenik ministarice vanjskih poslova zadužen za projekt gospodarske diplomacije Joško Klisović izrekao je i sljedeće:

‘U pobližem upoznavanju hrvatskih izvoznika raskršćio sam s mitom kojim se često barata u hrvatskoj diplomaciji, ali i javnosti općenito: da Hrvatska, zemlja uništene industrije i slabih financijskih mogućnosti, jednostavno nema što proizvoditi i izvoziti. S velikim poštovanjem svaki dan učim o tome što hrvatski izvoznici rade diljem svijeta… Nikako ne smijemo podcjenjivati svoje često vrhunsko znanje, inovativnost i sposobnost probaja na svjetsko tržište.’