Home / Lifestyle i trend / Festival svjetskoga kazališta

Festival svjetskoga kazališta

I ove godine Festival svjetskoga kazališta neće iznevjeriti – najave zvuče sjajno, kako po provjerenim redateljskim imenima, već viđenima na Festivalu, tako i po najavljenim predstavama.

U jedanaestom izdanju Festival svjetskoga kazališta provjerava traženje smisla u tome da postane događaj čija estetika ujedinjuje umjetnike i gledatelje. Od ove godine Hrvatska je članica EU, a time se kultura koju stvaramo treba rekontekstualizirati, smatraju umjetnički voditelji festivala Dubravka Vrgoč i Ivica Buljan.

Ove će godine na repertoaru biti pet naslova te jedan predfestivalski događaj, projekcija filma Hamlet u Palestini redatelja Thomasa Ostermeiera i Nicolasa Koltza. Ostale su predstave ‘Smrt u Veneciji/Pjesme mrtvog djeca’ u režiji Thomasa Ostermeiera, zatim ‘Ljubav i tijelo, režija Pippo Delbono, ‘Nadolazeća oluja’ skupine Forced Entertainment, ‘Dugo putovanje u noć’ Eugenea O’Neilla u režiji Ive van Hovea te ‘King Size redatelja Christophea Marthaler.

Forced Entretainment svoju avanturu počeli su osamdesetih, kad se sele u Sheffield, srce radničke Engleske koje je upropastila liberalna politika Margaret Thatcher. ‘Nadolazeća oluja’ sastavljena je od spletja priča koje čine moćnu epopeju. Ta imaginacija dotiče izgubljene zone pamćenja iz djetinjstva, a njihov je teatar poput ozdravljenja, kao duhovna vježba koja od užasa monotonije usmjerava nalaženju odgovora.

Ivo van Hove, čiju smo ‘Premijeru’ imali prilike gledati na Festivalu, uranja ovaj put tijela glumača u delikatno nasilje O’Niellovih košmara. U ‘Dugom putovanju u noć’ sve je samo od esencijalnog: Zatvoren prostor, nasilni odnosi u obitelji, hladnoća, bolest, uspomene, sve je kondenzirano i transferirano s američkoga Juga u ovdje i danas.

U središtu Mannove novele ‘Smrt u Veneciji’ ostvarjeli je čovjek bez nade kojega slučajan pogled na dječaka odvodi u metafizičke sfere. Ondje se bori njegov identitet oslobodjenog čovjeka s onim korumpiranim koji se plaši hrabrosti, podvrgava tradicionalizmu i konzervativnoj sigurnosti. Predstava Thomasa Ostermeiera prekrasna je subliminalna vježba takve borbe. Gustava von Aschenbacha upoznali smo kao Mannovi čitatelji. Dirka Bogarda u Viscontijevu filmu gledali smo kao avangardnoga kompozitora koji ne se može nositi s osobnom i umjetničkom krizom. Ostermeierov junak predočava nam novu dimenziju. On pita svoga gledatelja: ‘Jesam li onakav kakvim me zamišljaj?’ A zapravo pita: ‘Jesi li ti onakav kakvim se zamišljaj?’

Delirij u velikom krevetu spavaće sobe, neizbježnoj scenografiji građanske komedije, djelovao bi banalno kad redatelj predstave ne bi bio Christoph Marthaler. ‘King Size’ kazališni je ‘medley’ opernih arija, TV serija, sve u koreografiji prepunoj burleske i tuge. Bacha i Wagnera s Jackson Five može spojiti samo Marthaler, jednako kao vodilj s Beckettom.