Usporavanje glavnih azijskih ekonomija izazvalo paniku na Zapadu

Kreditni mjehurić sad je već prilično napušan. Duhovi slične financijske krize u Aziji 1997. i 1998. polako se vraćaju, najviše u slučaju Indije i Indonezije, malo manje Kine. Malokomu na Zapadu nije jasno da bi veće padanje ukupne ekonomske aktivnosti u tim zemljama značilo nove probleme u Europi i Americi.

Teza o ekonomskom usporavanju jugoistočne Azije stara je koliko i ekonomski uspon te regije ili bar koliko i pad ‘starih’ ekonomskih velesila Amerike i Europe. Posljednjih mjeseci nekoliko je pokazatelja u različitim azijskim zemljama ponovo izazvalo zabrinutost Zapada, najviše zato što je sudbina njihovih ekonomija vrlo usko povezana s onima u Aziji. Učinci velike recesije jako su bili ublaženi, koliko god to zvučalo nevjerojatno, upravo zahvaljujući jačoj orijentaciji zapadnog izvoza na ta tržišta u rastu kojom je donekle anuliran pad potražnje kod kuće. To je i najveći razlog za zabrinutost, malokomu na Zapadu nije jasno da bi eventualno veće padanje ukupne ekonomske aktivnosti u Kini, Indiji ili Indoneziji značilo nove probleme u Europi i Americi, a posljednjih pet-šest godina bilo bi mnogo teže za građane na Zapadu da nije bilo robosne potražnje u Aziji i Južnoj Americi. Matična tržišta ne pate samo od posljedica recesije nego su i objektivno prezasićena i sve teže absorbiraju vlastitu proizvodnju, pa je jasno odakle osjećaj nelagode upravo onda kad se stvari, bar statistički, popravljaju na Zapadu.

Strah od šireg i trajnijeg pada najviše prozrokuju problemi u Indiji i Indoneziji. Potonja je država, četvrta najveća na svijetu s oko 250 milijuna stanovnika, pozornost međunarodnih tržišta privukla snažnim padom svoje valute koja je zato postala treća najslabija na svijetu u posljednja tri mjeseca, iza indijske rupije i brazilskog reala, podatak koji produbljuje loš predosjećaj mnogih analitičara. Jednako je loš trend na indonezijskom tržištu kapitala, koje je od statusa zvijezde tržišta u razvoju prošli mjesec postalo najlošije zabilježivši prošli ponedjeljak pad od 5,6 posto, pa onda i od 3,2.

Kao i susjedna Indija, ali i većina ekonomija u razvoju, Indonezija je veoma ovisna o stranom kapitalu zbog velikog deficita tekućeg računa koji je s 5,8 milijardi dolara u prvom kvartalu dosegnuo gotovo deset milijardi u drugome. Nepovoljan razvoj događaja ta zemlja uvelike duguje usporavanju drugoga najvećega svjetskoga gospodarstva, kineskoga. Kad je riječ o gospodarskom rastu, u nominalnim brojkama još djeluje visok usporedi li se s otužnim brojkama u Europi, no bilježi negativan trend. Prema procjenama, indonezijska ekonomija trebala bi rasti oko 5,7 posto ove godine i 5,4 posto sljedeće, mnogo manje od 6,2 posto zabilježenih lani. Tamošnje vlasti u međuvremenu su napravile neke korake, ali hoće li njihov učinak biti dovoljan, veliko je pitanje i zasad ne ulijeva previše povjerenja. Kamate su povišene kako bi se spriječio odljev stranog kapitala i smanjilo preveliko kreditiranje, a srednja banka Bank Indonesia posegnula je u devizne rezerve kako bi ojačala domaću valutu uloživši 12 milijardi dolara.

Najveći uzrok većeg pesimizma ipak su Kina i Indija, dvije uvjerljivo najvažnije ekonomije u rastu od čijeg kihanja Zapad obično dobiva prehlađu, posebice posljednjih godina. Neke procjene govore o čak 200 posto javnog duga prema BDP-u u Kini, brojka koju svakako treba uzeti sa zrnom soli, no koja u svakom slučaju sugerira velik rast zaduženja. U kineskom slučaju olakotna je okolnost, za razliku od zapadnih ekonomija, što iza velikog zaduženja još stoji velika realna ekonomija, a ne samo velik financijski sektor. Japan, primjerice, već jako dugo ima najlošijim omjer duga prema BDP-u, kao i anemičnu ekonomiju, ali zemlja nije potonula u ekonomski bezdan, njezin je problem duga stagnacija. Situaciju donekle olakšava velika zaduženost kod kuće, ali dug je svejedno dug.

Indija je trenutačno najteža bolesnica i prvi povod sumnji u negativan razvoj događaja. Njezin deficit tekućeg računa dosegnuo je 88 milijardi dolara prošle godine, uvoz je povišljao, a valuta veoma izgubila na vrijednosti. Mnogo donesenih mjera, prije svega usmjerenih na sprečavanje odljeva kapitala i smanjenje uvoza, uglavnom interventnih, malo je koga smirilo, veći je problem povećati priljev, što ilustrira samo 19,8 milijardi izravnih stranih ulaganja prošle godine nasuprot kineske 253 milijarde. Još gore, Indija se braneći rupiju našla u situaciji da mora činiti upravo suprotno od nedavne politike monetarnog zatezanja, zbog čega je nemir tržišta zbog takvog ‘plesanja’ između različitih ciljeva, zaštite rasta i zaštite valute utoliko veći.

Jedna od ključnih mjera prema stručnjacima bila bi uklanjanje ili korjenito smanjenje državnih subvencija za gorivo, koje bi ove godine mogle dosegnuti 25 milijardi dolara. Riječ je o politički vrlo osjetljivom pitanju, pogotovo devet mjeseci prije izbora. Gorivo je, naime, jedan od najjednostavnijih i najlakših načina kupovanja potpore širokih slojeva stanovništva, od bogatih vlasnika skupih automobila do siromašnih seljaka i njihovih traktora. Štoviše, vlada sada pokušava uvesti i 21 milijardu dolara ‘težak’ program subvencija za prehrambene proizvode, što analitičare baca u očaj jer je njihov recept sasvim suprotan i vrlo dobro poznat. Nude liberalizaciju financijskih tržišta, smanjenje potrošnje, uklanjanje raznih ograničenja za privatne vanjske igrače i izlazak ili smanjenje uloge države iz mnogih tvrtki. Od pozitivnih podataka pak zemlja ima smiješnih 21 posto duga prema BDP-u i solidne devizne rezerve od 279 milijardi dolara, no nedavni razvoj događaja sugerira mogućnost većeg smanjenja tih rezervi.

Kina pak osjeća ekonomsko usporavanje. Međutim, u sadašnjem azijskom kontekstu njezini problemi ne zabrinjavaju toliko. Premda i njoj strani stručnjaci već neko vrijeme predbacuju prevelik rast kreditiranja i, opet, nekretninskog sektora, kineska ekonomija još djeluje vrlo moćno. Predviđanja za ovu godinu govore o oko 7,5 posto gospodarskog rasta, malo niže od prvotnih više od osam, što je načelno sasvim solidno, ali manje od kineskog standarda u posljednjih desetak godina. Najveći problem s kineskom ekonomijom zapravo je njezina snaga, na koju se Zapad naviknuo i zbog koje i najmanji pad izaziva nemale negativne učinke na taj isti Zapad. Posljednje strahove od trajnijeg i dubljeg pada ublažila je većom državnom potrošnjom i ulaganjem u infrastrukturu, zbog čega je skočila i razina zaduženja. Ipak, imajući na umu najveću deviznu rezervu na svijetu, potrošački potencijal tržišta i još velik prostor za infrastrukturna poboljšanja u toj zemlji, veći potresi u toj ekonomiji nisu vjerojatni još neko vrijeme. Zapad je obično subjektivan u ocjeni Kine, bilo zbog puhe zavisti, bilo zbog prevelikih očekivanja proizašlih iz ovisnosti o kineskom rastu i apetitima tog tržišta.

Dio azijske boli zbog velike ovisnosti o jeftinom novcu proizlazi iz najava uklanjanja toga lakog novca mjerama američke središnje banke FED-a. O njima se naveliko nagada premda iz FED-a nisu jasno dali do znanja što namjeravaju i, važnije, kada. Sve izglednije zatvaranje slavine u Americi ponukalo je mnoge ulagače da napuste tržišta u razvoju u korist potencijalno većih dobitaka u Americi. Kreditni mjehurić prilično je napuštan pa se sad čini da mnogi strahuju kako će prsnuti. Duhovi slične financijske krize u Aziji 1997. i 1998. polako se vraćaju, najviše u slučaju Indije i Indonezije, malo manje Kine. Drugi pak, poput Tajlanda ili Malezije, nemaju toliko razvijenu izvoznu podlogu i mnogo su osjetljiviji na sve veće deficite i javni dug i čini se da prolaze proces gotovo istovjetan onomu na Zapadu. Lako dostupan i jeftin novac umjesto u jačanje proizvodnje i provedbu nužnih reformi najviše odlazi u neisplative sektore poput nekretninskoga, koji sada prijeti pucanjem kakvo se dogodilo u Americi.

Posve pojednostavnjeno, većina azijskih ekonomija živi od potrošnje i kredita, a njihova produktivnost polako pada. Potezi u Americi dodatno otežavaju njihov položaj, uvelike ovisan o stranom kapitalu i špekulacijama na tržištima kapitala. Koliko je riječ o prolaznom potresu, a koliko o većoj promjeni trenda, nije jednostavno ocijeniti, no dojam više ide u korist prve varijante. Regija već dugo nudi velike povrate zapadnim ulagačima, što se prije ili poslije moralo ispuhati. Velik dio bojazni proizlazi iz prošlih iskustava na azijskim tržištima i na Zapadu. Ipak, većina analitičara svjesna je bolje, temeljite pripremljenosti najjačih azijskih ekonomija na možebitno ponavljanje tih problema, pa bi i veće ‘zapinjanje’ vjerojatno imalo znatno manji negativan učinak nego što je bio slučaj u prošlosti.