Neagronomski naraštaj vinara

Poznati krčki vinar vjeruje da mu je zbog malog volumena proizvodnje bolje pozicionirati se kod kuće i prodavati vino turistima. Računa na to da će turisti, sad kad više nema carina za one iz EU, umjesto jedne boce kupovati kartone vina.

O no što je graševina na vinskoj karti kontinentalne Hrvatske na sjevernom Jadranu svakako žlahtina. Jedan od najvećih proizvođača te vinske sorte vrbički je vinar Anton Katunar koji kaže kako je žlahtina, sasvim sigurno, brend ne samo otoka Krka nego i cijelog Kvarnera, poput karnevala i maškara.

• Žlahtina je glavna zvijezda naše vinarije, naš najjači vinski brend. Na nju otpada većina naše proizvodnje vina – kaže Katunar, inače bivši informatičar koji je na zagrebačkomu Prirodoslovno-matematičkom fakultetu diplomirao teorijsku matematiku.

• Nakon fakulteta ostao sam u Zagrebu i deset godina radio u Inri kao informatičar; sljedećih deset godina također sam bio informatičar, ali u vlastitoj tvrtki. Pritom je svih tih dvadeset godina vinarstvo bila obiteljska tradicija, više moj hobi, nipošto osnovni biznis. To sam vino, među ostalim, darovao poslovnim partnerima svoje informatičke tvrtke. Pomalo sam se počeo zanimati za vinarstvo i vinogradarstvo, za neke trendove u toj djelatnosti, bez obzira na to što je informatika, točnije izrada softvera i programa, bila moj primarni posao. Išlo je dobro, imao sam desetak zaposlenih, a onda je izbio rat. Budući da je 90 posto našega informatičkog biznisa bilo povezano s turizmom, a 1991. turizma je nestalo, morao sam se preorientirati na nešto drugo, to…

Ostao je na Krku, ali i ozbiljno se upustio u vinski biznis. Pritom je zanimljivo, kaže, da su u tim novim vinskih počecima u Hrvatskoj, početkom devedesetih, nositelji vinskog buma bili ljudi koji nisu bili agronomi po struci. Agronomi su tada još bili ukupljeni u poslovni mentalitet koji su im diktirali proizvođači i teško im je bilo izići iz tog okvira. Zato su nositelji te prve vinske renesanse u Hrvata bili Plenković, Tomac, Zdjelarević, Enjingi, vinari neagronomi.

• Devedeset posto nas nije bilo iz agronomskih branša. Tek su se poslije pojavili agronomi Krauthaker i Matošević, ali to je već bio drugi, kasniji naraštaj – objašnjava Katunar.

• Kad mi je 1989. umro otac, ostavio je djedovinu na kojoj se proizvodilo vino pa smo tada moj brat Ivan i ja krenuli iz očeva hobija u već ozbiljan posao. Imali smo od tri do četiri hektara vinograda, počeli smo otkupljivati žlahtinu. Danas u vlasništvu imam svoja 32 hektara, a s kooperantima od kojih kupujem grožđe imam dodatnih desetak. U međuvremenu je brat Ivan pokrenuo vlastiti vinski posao pa smo sada konkurencija, ali zdrava. Imamo široku paletu proizvoda, proizvodimo bijela i crna vina, pjenušće te rakije. Jasno, većinom proizvodimo žlahtinu, koja se dobiva s Vrbičkog polja, ali i novu žlahtinu Svetu Luciju, koja se dobiva iz vinograda pokraj Baške. To je žlahtina s kamena, malo je drukčija, zbog čega ostavlja i pozitivne i negativne komentare; potonji kažu da to i nije žlahtina. Istina, jača je, strukturnija, ima jači alkohol, aromatičnija je, mineralnija je, bliža npr. pošipu. Ukratko, malo je jača u odnosu na standardnu. Od bijelih vina proizvodimo još chardonnay, a od pjenušaca Biser mora i Porin, oba tehnologijom charmat. U paleti crnih vina pod brendom Nigra proizvodimo shiraz, zatim merlot te najsjeverniji plavac mali na svijetu, jer kroz njegova četiri hektara zasada prolazi 45 svjetska paralela. Proizvodimo i rakije komovicu, smokovicu i orahovicu, no to je samo tri do četiri posto naše proizvodnje, više je namijenjeno turizmu, svojevrsni suvenir u našoj vinoteci – govori Katunar.

Uz hektare koje ima Katunar kaže da je bacio oko na zanimljiv teren, no kada će i hoće li to realizirati, za sada ne zna. S 40 do 50 hektara, što vlastitih, što zakupljenih, što kooperantskih, to bi bila idealna proizvodnja, kaže. Ako se pak sadašnji hektari pretvore u butelje (malo druge klase proizvodnje, koja nije za butelju, toči se kao rinfuza), ispada da vinarija Katunar proizvede 200 do 250 tisuća butelja na godinu, ovisno o vremenskim uvjetima. I sve se proda. Neke izvozi u Ameriku, Belgiju, Austriju, ostalo proda na domaćem tržištu. Katunar kaže da ima upita, no sada su proizvodnja i prodaja uravnoteženi pa ne treba provoditi komercijalne aktivnosti u vezi s tim. Želi što bolje pozicionirati svoja butik-vina kao što su riserva, plavac mali ili žlahtina Sveta Lucija.

• Nadam se, ipak, da će se ta vina najviše plasirati u našemu vinskom podrumu u Vrbniku jer nam se čini da sad baš nije pametno ići na velike prezentacije vina u Kinu ili drugamo. Zbog malih volumena mnogo je bolje pozicionirati se kod kuće, da svaki turist koji dođe kupi bocu vina. S obzirom na to da smo sad u Europskoj uniji, taj turist može ponijeti i bocu-dvije, ali i cijeli karton vina jer više nema ni granica, ni carina, ni drugih zapreka – kaže Katunar.

U turizmu bi se moglo više, dodaje Katunar.

• Nažalost, naša turistička industrija, posebno hotelijerstvo, nije spremna platiti bocu autohtonog vina onoliko koliko mi proizvodimo. Naše je vino, kažu, za njih preskupo, ali i za mene je preskup ručak ili noćenje u njihovu hotelu. Ne mogu se pohvaliti da smo u tome uspostavili ozbiljniju suradnju, priču o vinu kao turističkom proizvodu. Surađujemo s nekim restoranima, no više po prijateljskoj liniji, jer smo dobri s vlasnikom. Sad se u našoj vinariji sve više pojavljuju ljudi koji su vlasnici restorana po Europi, neovisno o tome jesu li Hrvati. Ta će ništa biti vrlo zanimljiva za plasman žlahtine ili drugog vina – kaže.

Kad smo kod žlahtine, na priče da je tog vina u Hrvata svojedobno bilo posvuda u velikim količinama, nerazmjernima veličini Vrbičkog polja, Katunar odgovara:

• O tome se govorilo neko vrijeme, možda se nešto i ‘mutilo’, no jamčim da je u posljednjih nekoliko godina sve čisto. Vrbičko polje ima stotinu hektara, prema Zakonu o vinu na hektar ispadne 12 tona grožđa. Budući da od kilograma grožđa ispadne gotovo butelja vina, to je deset tisuća butelja po hektaru. Tako Vrbičko polje danas može proizvesti milijun butelja, no realno se na tržištu pojavi 800-tinjak tisuća butelja – i to je to. Što se događalo prije petnaestak godina, ostavit ćemo povijesti.

Vinarija Antona Katunara danas ima jedanaestero stalnih zaposlenika (plus sezoni). Obiteljska je tvrtka jer su u njoj zaposleni i sin i kći.

• Ušli smo u ozbiljno ulaganje i, baš kao i svi koje je zahvatio poslovni zanos, dobili po repu – kaže Katunar i nastavlja: – Svake godine ostvarujemo neto dobit od stotinjak tisuća kuna, lanjski su nam prihodi bili od pet do šest milijuna kuna; nadam se da će dogodine biti i do deset milijuna. Trenutačno, naime, imamo veće troškove zbog podizanja novog vinograda, od kojeg još nemamo prihoda – objašnjava Katunar.

Premda je Hrvatska s Europskom unijom mogla isposlovati više hektara za sadnju novih vinograda, Katunar kaže kako ne možemo baš sve prebaciti na hrvatsku administraciju.

• Na papirima uopće nismo imali vinograde, dio je krivnje za to u nesređenom katastru, zemljišnim knjigama, imamo i dio vinograda koje nismo zahvatili; tek je treća stvar nesnažljivost administracije, poput priče o prošeku ili teranu, što je istarska pogreška. Valjda su ovi naši pregovarali prvi put pa nisu imali iskustva o tome kako se to radi. Pa država New York ima 15 tisuća vinskih hektara, a jeste li ikada čuli za vina s Long Islanda? Kad smo već kod administracije, bilo bi divno kad nas ne bi toliko ‘ubijala’. Mi kao mala tvrtka moramo imati jednoga zaposlenoga samo da odgovara na kojekakva pitanja, od statistike, izvještaja do upita agencija, ministarstava, Zavoda za vinarstvo, to je izvan svake pameti! Ne moram ni reći da su posve neuskladeni. Dosad smo bili jedina država koja je morala dobiti posebnu dozvolu za izvoz – kaže Katunar.