Toliko žele biti svoji gazde da nije prošla ni ideja slovenske premijerke o angažiranju stranih menadžera koji bi upravljali portfeljem državne imovine. Nije prošlo. Kod nas sve prolazi, što više, nema više ni rukavica ni celofana, javno se priznaje rasprodaja imovine iz poznatih razloga – ne zato da bi njome jednom upravljali neki efikasniji vlasnici nego zato da ne bismo bankrotirali.
Ono što je drukčije u odnosu na prethodne valove prodaje jesu kupci. Rusi, Česi, Poljaci, Rumunji, Turci, Kinezi, Indonežani, Saudijci… novi su Nijemci, Austrijanci i Talijani, koji su se dosad najbolje snalazili u hrvatskim privatizacijskim vodama. Je li ta nova struktura kupaca nešto što nas treba brinuti, jer je kapital koji pristiže s istoka nešto ‘divlji’ i mladi, s malo kapitalne povijesti? Analitičari misle da kapitalu ne treba gledati u zube, stvar je samo u načinu na koji će ugovor o prodaji štititi interese kompanije, pa tako i države.
Analitičar Žarko Primorac kaže kako ne treba čuditi pomak prema zemljama iza nekadašnje Željezne zavjese jer je ondje mnogo razvijenih kompanija koje mogu uspješno konkurirati za naše privatizacijske projekte, posebno u osiguranju i…
