Predstava/eksperiment Borisa Bakala u skladu je s ovogodišnjim konceptom dramskog programa Ljetnih igara ‘Heart of Art’, istraživanja i ulaženja u srce i tkivo grada. Šteta je što se redatelj zaustavio uglavnom na dosjetkama.
Druga premijera na 64. Dubrovačkim ljetnim igrama, Otac Hrabrost autora i redatelja Borisa Bakala, bila je zamišljena kao eksperiment, ulaženje u tkivo grada specifičnim perfomativno-istraživačkim jezikom.
Ideja o kazališnoj procesiji kroz Grad, pet paralelnih ‘tura’ s pet različitih vodiča u kojima bi se pričale priče iz povijesti Grada, ali i iz njegove svakodnevice, kao i priče o životu uopće, sigurno su dobra ideja, i vjerujem da je mnoge gledatelje osvježila inovativnošću. Ono što je međutim osnovni problem te šetnje predstave jest dramaturgija, pitanje njene cjelovitosti, svrhovitosti i razrađenosti, onoga što razlikuje zanimljivo i zabavno osmišljeno šetanje po gradu kroz neku priču od kvalitetne umjetnosti. Osim dobre ideje i nadahnuća, dobro kazalište, posebice šetnju, kao i svaka dobra priča uostalom, nužno mora imati i dobru i razrađenu strukturu.
U skladu s ovogodišnjim konceptom dramskog programa Ljetnih igara ‘Heart of Art’, istraživanja i ulaženja u srce i tkivo oduvijek, ako ne i mrtvog Dubrovnika u zidinama, točnije reanimiranja njegova srca, predstave te vrste i više su nego dobrodošle. Sve priče koji bi se tako mogle ispričati, svi problemi koji bi se mogli dotaknuti, sve teze koje bi se mogle kvalitetno iznijeti.