ZAPOŠLJAVANJE Lakše do radnog mjesta u pet koraka

Studenti pri kraju studija suočavaju se s teškom situacijom na tržištu rada, makar ono bilo i veliko tržište Europske unije. Ljeto prije završetka fakulteta posljednji je trenutak za razmišljanje o tome kako lakše pronaći posao nakon diplome. Studentske dane za nekoliko mjeseci zamijenit će traženje posla, a bezbrižnost studiranja mnogi će (nažalost) zamijeniti velikim brigama u vezi s pronalaskom radnog mjesta.

S obzirom na to da je Hrvatska na neslavnom trećem mjestu u Europskoj uniji prema nezaposlenosti mladih (više je od pola mladih od 25 godina nezaposleno), čini se da je i dalje jedan od najvećih problema pronalazak prvog posla. Zato je ljeto više nego dobro vrijeme za donošenje nekoliko odluka koje bi mogle pomoći studentima, kako završnih godina tako i prvostupnicima, da se bolje snađu kad počnu tražiti posao.

Prije svega treba napisati životopis – iako nije riječ o koraku koji će pomoći u zapošljavanju. U kojem god formatu on bio – klasični, Europass ili neki sa svim treći – napisan bez pretjerivanja i točan, sigurno će dobro otvoriti oči svakom studentu. Ne-dostatak iskustva na prvim životopisima obično je dovoljan da svakog studenta baci u depresiju. Ako još k tome nema posebnih vještina i ne poznaje više od jednoga stranog jezika, student obično dođe u napast da ‘nakiti’ dokument raznim nebitnim informacijama koje menadžere u ljudskim resursima ostavljaju potpuno ravnodušnima. Takav praznjikav životopis dobar je motivator. Kako od bezličnog diplomca koji se na papiru ne razlikuje od svih drugih postati poželjan materijal za zapošljavanje?

Prvi je način, logično, mijenjanje postojećeg stanja – pronalazak prakse, učenje novih vještina i popunjavanje praznih prostora iskustvima koja čine dobrog zaposlenika. Kraj studija idealno je vrijeme za stjecanje nekog iskustva, makar ono bilo i volontersko, i trajalo kratko. Studenti stignu znanje stranoga jezika popraviti za jedan stupanj ili naučiti baratanje nekim novim računalnim programom. Osim toga postoji još pet potpuno besplatnih načina na koje student može povećati šanse da pronađe posao. Prvi je pretjecanje konkurencije. U trenutku kad počnu pisati diplomski ili magistarski rad, studenti obično počnu slati i životopise i molbe. Iako možda ne postoji istraživanje koje bi to potvrdilo, logika nalaže da će natječaj za pripravništvo objavljen u vrijeme kad završava akademska godina imati mnogo više prijava, a posljedično student koji se na njega prijavio manje šanse. Iako bolonjski proces smanjuje fleksibilnost studenata i otežava im rad za vrijeme fakulteta, mnogi krivo postupaju pa se i ne javljaju na natječaje prije nego što im završe predavanja. U poslovnom svijetu, pogotovo u velikim korporacijama, između objave natječaja i početka rada zna proći i nekoliko mjeseci – za vrijeme dok ga pozovu na razgovor student će možda i diplomirati, ali većina shvati trajanje tih ciklusa tek kad završi fakultet i upadne u prazan hod.

Drug je način za povećanje šansi za posao donošenje konkretnih odluka o tome gdje osoba želi raditi. Teško je očekivati ostvarenje velikih želja u danim tržišnim uvjetima, ali ljudi koji se potrude ostvariti svoje ciljeve na određenom polju obično u tome i uspiju. Netko koga zanima prodaja u FMCG kanalu ne bi trebao biti previše izbirljiv u vezi s tim u kojoj tvrtki želi raditi. Naravno da će ih većina s istim željama biti zainteresirana za rad u nekoliko najvećih kompanija i ciljati na iste poslodavce. Zato treba proširiti ciljanu skupinu.

Važno je stajalište. Treći je korak networking, povezivanje s ljudima koji mogu biti korisni u pronalaženju posla i napredovanju. Mnoštvom studentima to znači raspitivanje kod prijatelja ili pak beskrajno klikanje na LinkedInu, što je pogrešno. Biti društveni lepši na fakultetu zgodno je i zabavno, ali rijetko daje konkretni rezultat. Poslovni networking odnosno povezivanje prema definiciji povezivanje je iz poslovnih razloga, a većini su studenata najbolja ulazna vrata u poslovni svijet njihovi fakulteti odnosno profesori. Pitati profesora zna li neku tvrtku u kojoj bi student mogao odraditi praksu ne bi trebalo biti tabu. Profesori i asistenti tu su da studenta osposobe za poslovni svijet, i možda će rado pomoći u pronalasku (makar privremenog) zaposlenja. Možda mu u kompaniji gdje student ima praksu vrlo jasno daju do znanja da neovisno o kvaliteti ne mogu zaposliti. Također, možda netko od ljudi s kojima je praktikant u doticaju zna neku drugu tvrtku, gdje bi praksa mogla završiti zaposljavačem – a ništa ne stoji pitati. Networking nekima dođe prirodno, nekima je teži, ali svodi se na jednostavnu komunikaciju s ljudima s kojima ne biste nužno bili prijatelji.

Četvrti je korak napraviti istraživanje. Kad jednom treba otići na razgovor za praksu ili posao, uložite trud u istraživanje kompanije, a po mogućnosti i osobe s kojom ćete razgovarati. Odgovor na pitanje ‘zašto vas zanima naša tvrtka’ trebao bi biti što konkretniji. Potrebno je pokazati stvarni interes umjesto izgovaranja prazne fraze o tome da je riječ o mjestu na kojem biste mogli ostvariti puni potencijal i mnogo naučiti. Sve tvrtke imaju projekte koji su im posebno važni, velike događaje koji mijenjaju način rada. Potencijalni zaposlenik ne bi se samo trebao razveseliti što je neka kompanija raspisala natječaj nego i razmisliti zbog čega su ta radna mjesta otvorena. Osoba koja vodi razgovor bit će zainteresirana ako čuje odgovor koji nije očekivala – na primjer ‘čitao sam intervju u kojem je regionalni direktor najavio kako planirate preuzeti drugo mjesto na tržištu…’.

Pet je, završni korak usvajanje pravog stajališta. Prvi je posao bitan, ali gotovo nikad nije presudan za nečiji život. Možda ćete raditi nešto što vam i nije bio plan. Gotovo sigurno nećete zarađivati onoliko koliko biste htjeli. Bitno je ne odustajati od ciljeva, svaku situaciju prihvatiti kao priliku za učenje i ne zauzimati defetišičko stajalište. Rečeno poput ‘nisam studirao godinama da bih sad radio za xy kuna’ ili ‘nemam diplomu zato da bih slagao papire u registratore’ možda pokazuju razumljiv revolt, ali ne pomažu. Diploma je samo ključ kojim se otvaraju pojedina vrata, i ne garantira vlasniku baš ništa – ni radno mjesto ni visinu plaće ni kakav će ga posao zapasti.