MIROVINCI

Najveći dio ‘loših’ vrijednosnih papira već je stavljen u izvanbilančne pozicije mirovinskih fondova pa predstečajne nagodbe na mirovinske fondove mogu djelovati samo pozitivno.

Prijede samo nekoliko godina Zagrebačka burza bila je potentno tržište kapitala koje je nudilo zanimljive prilike za zaradu. Tada je i hrvatsko gospodarstvo živjelo na križima optimizma i brojnih obećanja koja se nisu ostvarila, što je mnoge ulagače ponukalo da ulože u dionice. Među tim ulagačima najvažniju poziciju imala su četiri obvezna mirovinska fonda, koja su uložila silan novac u kompanije poput Magme, Dalekovoda, Ingre ili Nexe grupe. Do danas, novac uložen na ZSE-u mnogima se istopio, mirovinci su zabilježili goleme gubitke, a navedene kompanije danas ovise o ishodu predstečajnih nagodbi ili vlasničkih restrukturiranja. Srećom za mirovinsku štednju, poznatu i kao drugi stup, iznosi koje su šefovi mirovinskih fondova ulagali u posmrtnule tvrtke koje kotiraju na burzi nisu previše visoki u odnosu na njihove cijele portfelje pa dugoročne štete na prinosima ipak nije bilo. Druga je stvar što su prinosi fondova od njihova osnivanja toliko niski da krah burze i ne može ostaviti na njih znatnijeg traga.

Ipak, može li mirovinski sustav kolaborirati ako u ključnim predstečajevima ne dođe do dogovora – jesu li naše mirovine ugrožene? Iako se tom premisom s vremenom na vrijeme bave gotovo svi mediji, ona je pogrešna. Jedna, dvije, čak ni pet propalih burzovnih kompanija u ovom času ne može ugroziti stabilnost poslovanja mirovinskih fondova unatoč milijunskim gubicima na pojedinim dionicama ili obveznicama. Jedan od insajdera s tržišta kapitala misli da mirovinski fondovi zapravo posve mirno prate predstečajne nagodbe jer neovisno o njihovu ishodu nemaju što izgubiti:

• Što se tiče ulaganja u posmrtnule tvrtke, oni su već izgubili gotovo sve što se izgubiti dalo. Stečajevi i predstečajevi više nisu igra koju igraju mirovinci, već njihovi vlasnici – banke. Obvezni mirovinski fondovi vrlo su aktivno investirali u tvrtke čiji je predstečaj bio izgledan. Riječ je uglavnom o građevinskim kompanijama poput Ingre, Dalekovoda i Nexe grupe, za koje je bilo očito da su u rasulu i da kreću prema predstečaju, a mirovinci su iskoristili takve prilike da, na primjer, komercijalne zapise Nexea konvertiraju u dionice tj. vlasničke udjele. Gubici mirovinaca u slučaju građevinarstva iznose nekoliko stotina milijuna kuna. Ako je primjerice mirovinski fond kupio dionice Dalekovoda po 800 kuna, do danas je izgubio nevjerojatnih 97 posto vrijednosti jer ista dionica danas vrijedi dvadesetak kuna – objašnjava nam sugovornik.

Bitne promjene na prinosu koje fond-menadžeri zarađuju štedištima drugog stupu tako nije izazvao ni spektakularan burzovni debakl Magme. Prije pet godina Magma je također na križima općeg procvata tržišta kapitala i gospodarstva predstavljena kao najbolja moguća prilika za ulaganje. Uz medijsko pumpanje, u Magmu je sedam milijuna dolara uložio i Mark Mobius, šef 600 milijardi dolara vrijednog fonda Templeton. Tada je dionica Magme vrijedila više od 135 kuna, a danas vrijedi nešto više od jedne kune i 30-ak lipa, uz tragično niske dnevne promete.

Kako Magma za sobom u ponor nije odvukla jedan od najvećih investicijskih fondova u svijetu, tako nije ni iscrpila najveći gotovinski bazen u zemlji – mirovnice, koje od kardinalnih pogrešaka na tržištu kapitala, osim nadamo se zdravog razuma i stručnosti portfeljnih menadžera, čuvaju i neki zakonski mehanizmi. Onaj najpoznatiji odnosi se na ograničenje ulaganja u domaće dionice i propisanu visinu ulaganja u državne obveznice, još uvijek sigurnog i konzervativnoga vrijednosnog papira koji garantira solidan prinos.

Iz najvećeg mirovina, AZ fonda, koji vodi Dinko Novoselec, poručuju da ih predstave i upravo zbog malog iznosa ulaganja ne opterećuju, jer su cijene doživjele znatan pad. Istu poruku dobili smo iz drugoga najvećeg fonda, Raiffeissena, na čijem je čelu Damir Grbavac, PBZ/Croatia osiguranje, fond koji vodi Dubravko Štimac, i Erste Plavi Petra Vlaića nisu odgovorili na Liderove upite o strukturi portfelja, ali mjesečna statistika koju objavljuje Hrvatska agencija za nadzor financijskih usluga jasno pokazuje da svi mirovinski fondovi slijede isti obrazac.

Od ukupno 53 milijarde kuna, koliko vrijedi nacionalna mirovinska štednja, čak 35 milijardi uloženo je u državne obveznice, a na vrijednosne papire sa ZSE-a otpada solidnih šest milijardi. Tek nešto manji iznos mirovinski fondovi uložili su u inozemstvo, tj. u obveznice, dionice i udjele u fondovima stranih država. Pritom treba naglasiti da je u proteklih godinu dana domaća dionička pozicija ojačala za čak milijardu kuna, što zbog dokupa dionica, što zbog rasta njihovih cijena. U ožujku 2009. – jednom od najgorih burzovnih mjeseci u povijesti, kada je indeks S&P 500 iznosio šestotinjak, a Crobex 1300 bodova, vrijednost domaćih dionica u portfelju mirovinača iznosila je samo 2,2 milijarde kuna, što opet znači da je njihova vrijednost do danas narasla za 4,4 milijarde kuna.

U tom iznosu najveći dio ‘loših’ vrijednosnih papira već je stavljen u izvanbilančne pozicije mirovinskih fondova pa predstavljaju nagodbe na mirovinske fondove mogu djelovati samo pozitivno. Primjerice, uspješan predstavljaj IGH vjerojatno bi podigao cijenu dionice na burzi, a mirovinci bi upisali dio novca po osnovi obveznica ili komercijalnih zapisa koji su već otpisani i vode se prema nultoj vrijednosti.

Negdje su oko nule ove godine i prinosi mirovinača. Od početka godine do lipnja, prema statistici Hanfe, najveći rast zabilježio je AZ (1,42 posto), nešto manje od jedan posto zaradili su PBZ/CO i Erste, a Raiffeisen je u simboličnom minusu, vjerojatno zbog velikog pada vrijednosti dionica HT-a, u koje je taj fond uložio znatan iznos. Kako doznajemo, situacija se u lipnju i srpnju poprilično popravila i podigla prosječan prinos na oko dva posto. U proteklih godinu dana mirovinci su članovima zaradili atraktivne prinose, koji se kreću u rasponu od osam do deset posto. No trag globalne financijske krize otkriva se u prinosa mirovinskih fondova od početka njihova rada – prosječan rast prinosa na mirovinsku štednju od 2002. godine iznosi preskromnih 5,3 posto. Imovina fondova istodobno konstantno buja zahvaljujući mjesečnim doprinosima za drugi stup, koji iznose oko 400 milijuna kuna.

Ključni ljudi mirovinskih fondova nemaju potrebe, niti kriju da su neka ulaganja bila teški promašaji. S druge strane, često ih se izlaže napadima da nedovoljno ulažu u razvoj domaćih poduzeća, što ih vodi u shizofrenu situaciju. S uma ne treba smetnuti činjenicu da najveće prinose mirovinski fondovi ostvaruju za vrijeme snažnoga gospodarskog rasta – priljev novca veći je kada je veća zaposlenost i u tome se krije najnažnija povezanost sudbina realnoga gospodarstva i mirovinskih fondova. Nezavisni burzovni analitičar Roman Rinkovec, kao i šefovi mirovinača, nije zabrinut za ishod predstave. Poručuje da je ono što svakog imalo razumnog promatrača danas neusporedivo više brine – općenito stanje našega mirovinskog sustava:

• Stanje u sustavu praktički je iz dana u dan sve gore. Mirovinci nam još i odlično posluju, ali poznati odnos radnika i umirovljenika jest nešto što će prije ili poslije dovesti do eksplozije problema koji se više neće moći ignorirati. Nažalost, situacija je takva da je to samo pitanje vremena, jer što god da vlast danas učini, posljedice su gotovo neizbježne za veći dio društva – zaključuje Rinkovec.

Upravo je zbog nepovoljne strukture radne snage, ali i demografske slike, sveobuhvatna reforma mirovinskog sustava neizbježna. To se ipak neće dogoditi preko noći, jer i na mini reforme, poput uvođenja potportfelja mirovinskih fondova, ionako čekamo godinama.