Hrvatska je zemlja koja se pomirila s time da će bankrotirati

Rješenje je ipak u više ubranih poreza. Ali ne u uvjetima pada BDP-a. Prvo treba povećati proizvodnju i izvoz pa će biti lakše deficit, uz iste poreze, smanjiti na tri posto.

Sve je više argumenata da je Hrvatska zemlja koja se pomirila s time da će završiti u bankrotu. Dovoljno je vidjeti izostanak reakcija na objavu agencije Standard & Poor’s kako su izgledi za stabilnost državnih financija dodatno pogoršani. Rejting stabilnog ‘smeća’ nakon samo pola godine dobio je oznaku nestabilnog ‘smeća’. Reakcije? Zapravo nikakve. Ministar gospodarstva Vrdoljak objavio je da je zvao u dotičnu agenciju i da se nada kako će se stvari uskoro poboljšati. A dežurni u HUP-u, glavni direktor Davor Majetić, diplomatski je ponovio zabrinutost poslodavaca. Jest da je sezona godišnjih odmora, ali izostanak bilo kakve ozbiljne reakcije dokaz je da polako svi dižu ruke od traženja efikasnog rješenja. Prije nekoliko godina bila je aktualna teza da su se građani Hrvatske umorili od tranzicije. Sada se može reći da su se umorili od recesije.

Primjer tog umora jest izostanak reakcije javnosti na odlazak premijera i ministara na uglavnom dvotjedni godišnji odmor. Prijašnjih godina bilo je ogorčenja. Kako mogu ići na godišnji odmor kad je stanje u zemlji tako dramatično, bunila se javnost. Ovog ljeta, osim konstatacije, nitko se ne buni. Razlog? Rezignacija. Bili ministri u svojim kabinetima ili ne, recesija se nastavlja. Pa kad je tako, možda će biti manja šteta ako neki od njih ne budu dva tjedna donosili odluke. Jedan od rijetkih koji se nije pomirio s bankrotom jest ministar financija Slavko Linić, koji pita ‘razumije li tko da ćemo prijeći 190 milijardi kuna duga i da treba platiti 12 milijardi kuna kamata, a za to nemamo ni kune’. Stvarnost je takva da gotovo nitko ne želi razumjeti da je zemlja pred bankrotom. Ako vlast i opozicija nemaju kvalitetna rješenja, ako su i jedni i drugi amateri u motivaciji širokih slojeva građana, onda je otupljenost očekivana. Neka bude kako bude…

A možda nam ovi iz Bruxellesa ponude rješenje, na trenutak će pomisliti svaki dvadeset građanin ove zemlje, onaj koji pripada sve rjeđoj grupi nepopravljenih optimista. Nažalost, kad si sâm ne pomogneš, neće ti ni drugi. Vrlo je izgledno da će ove jeseni Europska komisija zahtijevati da se naglasak u proračunu prebaci s prihodne na rashodnu stranu. U prijevodu, da se više ne ide u gospodarstvo skupljati potrebna količina novca za fiksne proračunske rashode nego da se počnu rezati proračunski rashodi. A glavnina su troškovi osoblja na državnim jaslama uključujući, vrlo vjerojatno, i mirovine.

Takav pristup jest rješenje za nesposobne, neodlučne vlade. Pravo je rješenje ipak u prihodnoj strani proračuna. Ali ne samo tako da se ubire sve što se može ubrati. Nije rješenje da se od sve manjega kolača uzima sve više. Rješenje je da kolač bude veći. A to znači da prvo treba potaknuti postojeće poduzetnike u Hrvatskoj da više proizvedu, prodaju, izvezu…, pa će uz ostatak ili čak smanjenje rashoda budžetski deficit pasti ispod tih famoznih tri posto BDP-a. Pokušaj da se deficit svede na manje od tri posto BDP-a – koji je svake godine sve manji – sve je samo ne održivo rješenje. Čini se da su u Vladi uvjereni da još živi dio realnog sektora nije vrijedan većeg truda i pomoći. Kako drugačije protumačiti Linićeve riječi da je ‘privatni sektor zbog krize potpuno financijski nesposoban i ne može se sâm oporaviti, a kamoli krenuti u jačanje proizvodnje i investicija’. I točka. Nema dalje. Budući da privatni sektor ne može pokrenuti gospodarski rast, treba se zaduživati i dalje, prodavati što se još može prodati. Hajde da se to i prihvati. Da se na taj način kupe, recimo, dvije godine. Što će vlast napraviti u te dvije godine? Kako će se probuditi privatni sektor? Investicijama? Ma dosta je općih odgovora! Dajte, gospodo u Vladi, razradite scenarije, stavite svoje političke glave na panji vezano uz ostvarenje ciljane stope rasta BDP-a. To je možda jedini način da se nacija pozitivno probudi iz apatije. Postoji i varijanta destruktivnog buđenja, ali već se pet godina najavljuje vruća jesen. Pa je nije bilo. Jedini je problem što na strani opozicije, uz neke sitne nagovještaje, nema smislenijeg alternativnog ekonomskog programa. Dok se možda ne pojavi koalicija ‘trećeg puta’, ostaje mirenje s bankrotom.