Darko Peričić imenovan je predsjednikom Uprave HŽ Infrastrukture u ožujku prošle godine, u trenutku kad se uvelike pripremalo restrukturiranje cijelog sustava HŽ-a. Da mu slijedi još teži zadatak bilo je jasno zbog lošeg stanja hrvatskih pruga, ali usprkos tome povukao je za hrvatske prilike ne-svakidašnji potez: inzistirao je da se u njegov ugovor uglavi klauzula da napusti tu funkciju ako svake godine ne ispuni zadatak.
Analiza Svjetske banke pokazala je da je stanje u cijelom sustavu HŽ-a takvo da ima još mnogo posla. To je jedna jako ozbiljna analiza, ali isto tako ona govori o tome da se za više od godinu dana jako mnogo uradilo, pogotovo to mogu tvrditi za HŽ Infrastrukturnu. Svjetska je banka pokazala spremnost da se uključi u investiranje ciklusa u željeznici, što jasno pokazuje da smo na pravom putu. Bili su skeptični kada smo im predložili plan restrukturiranja sustava HŽ-a, a sad su fascinirani rezultatima.
Kakvu konkretnu važnost ima ta analiza? Sredstva Svjetske banke i EBRD-a nisu velika, ali su pokazatelj bankarskom sektoru gdje je dobro ulagati. Kada tome pridružimo i garanciju ministarstava da će pratiti naš investicijski ciklus kao dio europskih projekata, kao i onaj vezan uz pruge za koje EU nema interesa, onda važnost dobiva na težini.
Što je konkretno s HŽ Infrastrukturom? Do kraja godine pripremit ćemo i zadnju tvrtku za privatizaciju. Broj ljudi smanjen je, porasla je produktivnost bez obzira na loše financijske rezultate u 2012., koji su, pak, upravo plod tog restrukturiranja. Holding koji se ugasio pripojen je nama, kao i operateri, koji su toliko slabašni da ni svoje tekuće troškove nisu mogli plaćati. Zato je pravi pokazatelj ova godina. Uvjereni smo da ćemo godinu završiti na nuli. Prošle godine imali 232 milijuna kuna gubitka, ali samo zato što smo podnijeli teret restrukturiranja Carga i Putničkog prijevoza. Praktički nisu ni lipe platili trošak vožnje svojih vlakova po našim prugama, a računali smo od tog posla upraviti 355 milijuna kuna. No, da bi se i oni mogli restrukturirati, resorno ih je ministarstvo oslobodilo toga.
Što se uradilo za više od godinu dana? Ovog trena zaostajemo u održavanju i remontu naših pruga u dužini od 1500 kilometara. Do lani se u pravilu gotovo ništa nije popravljalo. Mi smo prvi put krenuli prošle godine s 44,6 kilometara popravaka, a ove ćemo godine riješiti 145 kilometara. Plan je da radimo više od 150 kilometara na godinu. Nekakva je godišnja norma 100 kilometara, ali moramo stizati zaostatke.
Zašto se to ranije nije popravljalo? Iz jednostavnog razloga – novac iz proračuna upotrebljavam je za kupnju socijalnog mira. Višak zaposlenih pojeo je sva sredstva za obnovu. Činjenica je da smo imali 6800 zaposlenih u ožujku lani, za čije se plaće iz državnog proračuna izdvojilo 75 milijuna kuna na mjesec. Sad smo na 5400, što se osjeti, jer stoje 60 milijuna kuna.
Koliko još treba smanjiti taj broj? Još uvijek imamo prostora, ali to neće ći tako brzo jer je proces uvjetovan modernizacijom i nekim drugim ulaganjima. Optimalno bi bilo da se broj svede na više od 4000 do kraja 2016. To znači da ćemo povlačiti manje od 50 milijuna kuna na mjesec iz proračuna. Krajnji nam je cilj da se spustimo na pola milijarde kuna za plaće na godinu, jer to nam jamči da ćemo iz prihoda koje prikupimo od iznajmljivanja trasa i naših željezničkih prostora pokriti plaće. Gradnja novih pruga investirat će se iz sredstava države i EU, onih koje oni odrede. Dakle, već sada su napravljeni pomaci kakvi nisu u zadnjih 20 godina.
Što je s ugostiteljskim objektima? Država je pronašla nekakva dugovanja od prije deset godina i mi smo to podmirili hotelom Porin na ranžirnom kolodvoru u zagrebačkim Dugavama i hotelom Mursa kod osječkoga kolodvora. Njima će se koristiti kao azilnim centrima, što je obveza Hrvatske nakon ulaska u EU.
Koji vam kadrovi nedostaju? Inženjeri elektrotehnike, građevinski inženjeri. Loše smo kadrovski strukturirani. Do sada smo zaposlili 70 elektrotehničara, a trenutačno čekamo da ministar odobri još 30-ak. Tražit ćemo isključivo ljude s iskustvom, jer nam nažalost zbog gradnje pruga, tj. složenosti poslova, ne mogu mnogo pomoći tek diplomirani inženjeri. Mada vjerujem da ćemo i njih zvati u dogledno vrijeme jer ćemo jako povećati investicije. Kad smo došli, dio je pruga bio zatvoren jer je u proračunu ostalo neiskorištenih 100 milijuna kuna za održavanje pruga. Imate paradoks da imamo 1500 kilometara pruga koje nisu praktično u funkciji, odnosno voze 20 do 40 kilometara na sat, a s druge strane ogromna sredstva ostaju neiskorištena.
Kako se to moglo dogoditi? Jednostavno, bila je politika takva da se pruge nisu održavale i kad smanjite brzinu, onda se nitko neće po njoj voziti, pa je zaista nerentabilna. Mi smo pak otvorili Daruvar, sljedeće ćemo godine Petrinju…
Znači da je to netko ciljano radio! Rekao bih da se ciljano nije ulagalo. Prije 20 godina imali smo prugu od Slovenije do Srbije na kojoj se prosječno vozilo 160 kilometara na sat. Danas je to 80. Nitko nije mogao konkurirati željeznici kad je išla 160. Da se ta pruga održavala, danas bismo je dizali na 200 ili 250 kilometara na sat, a ne da se borimo da opet bude 160.
Znači, sredstva su postojala, ali ništa se nije obnavljalo! Gledajte, milijarde kuna ulazile su u željeznički sustav godinama, praktično svake godine milijarda. Lani smo prvi put dobili 850 milijuna kuna, a to ne bi bilo dovoljno ni za plaće da nismo smanjivali broj zaposlenih. Kad je država vidjela da restrukturiranje ide prema planu, otvorila je i kreditna sredstva. Tu se vidi efekt dosadašnjih obnova pruga. Na njima ćemo napokon početi dizati brzine, primjerice Klara – Zagreb Glavni kolodvor: brzina je bila 30 kilometara na sat kad smo došli, danas je 90. Iz Siska se prije 20 godina putovalo 35, danas se putuje 65 minuta. Cilj nam je da to pod hitno vratimo.