Kina se odlučila na promjenu ekonomskog modela. A Hrvatska?

Upravo sam se vratio iz Kine, kamo sam otišao na poziv tamošnje vlade. Kina je zanimljiva i važna stoga što upravo mijenja svoj ekonomski model te zato razmjenjuje mišljenja i poglede s brojnim znanstvenicima (i) izvan Kine. Valja podsjetiti da je u prethodnom 35-godišnjem razdoblju Kina ostvarila rast BDP-a od 10-ak posto prosječno godišnje, što dosad nije uspjelo nijednoj naciji u povijesti, a ujedno je postala drugo gospodarstvo svijeta. Rast BDP-a u 2010. iznosio je 12,1 posto, a ove će godine biti ‘samo’ 7,5 posto. Jedan od najvažnijih čimbenika (dosadašnjeg) ekonomskog modela jesu moderna i velika poduzeća u državnom vlasništvu. U The Fortune Global 500 Kina je 1989. imala jedno poduzeće među svjetskih 500, 2002. bilo ih je 11, a lani čak 66. Procjenjuje se da će ih 2020. među 500 najvećih biti 100-tinjak i da će kineski BDP prerasti onaj SAD-a.

Dugoročni i održivi razvoj makroekonomski model Kine uglavnom se temelji na golemoj nacionalnoj štednji (oko 49 posto BDP-a) i velikom udjelu investicija (oko 39 posto), što daje iznimno velik višak na tekućem računu od 10-ak posto BDP-a, a rast se velikim dijelom temelji na izvozu. Novi ekonomski model, očekuje se, temeljit će se na daljnjem jačanju utjecaja velikih poduzeća, s time da će inovativnost, znanje i konkurentnost dobiti još više na važnosti, a makroekonomski okvir doživjet će relativno veće promjene. Sveukupno, novi ekonomski model, prema kineskim ocjenama, treba osigurati dugoročan i održiv razvoj, uz stope rasta niže od dosadašnjih. Novi ekonomski model odgovor je na moguću ekonomsku krizu (‘soft lending’), na što upozoravaju zapadni analitičari, ali i odgovor na nove domaće zahtjeve. Ocjenjuje se, među ostalim, da se domaćom potražnjom potakne novi rast, ali bi se ujedno postigao drugi važan cilj – povećanje dohotka srednjeg sloja stanovništva.

Neovisno o tome kakav će biti novi model, sigurno je da će kinesko gospodarstvo utjecati na globalna kretanja, pa i na kretanja EU, dakle i na Hrvatsku, stoga je dobro barem dijelom spoznati globalne promjene. Kina ocjenjuje da će s novim modelom omogućiti dugoročan održivi razvoj i uspješnije rješavati teškoće. S druge strane, EU i dalje ‘njeguje’ neoliberalni model koji je zemlje periferije, uključujući Italiju, doveo do najlošijeg stanja od nastanka EU. Hrvatska je u zamci neoliberalne politike (i) pod utjecajem EU. Ako se obistine prognoze da bi Hrvatska i ove godine mogla imati pad BDP-a, bit će to peta uzastopna godina pada. Podaci o zaposlenosti, koji je važniji pokazatelj od BDP-a, još su porazniji: Hrvatska je na samom dnu EU po stopi zaposlenosti, a ako ne bude ekonomske aktivnosti i rasta, to se može još pogoršati. Takvi trendovi jako zabrinjavaju.

Valja priznati da je (n)ova vlada poduzela određene mjere radi konsolidiranja javnih financija, kao što je smanjenje fiskalnog deficita, smanjenje porezne evazije, odnosno bolja naplata poreznih prihoda, i druge mjere fiskalne politike. Međutim, s obzirom na to da i dalje nema gospodarskog rasta, može se zaključiti da su izostale mjere drugih dijelova ekonomske politike, osobito monetarne. Već je u više analiza i studija upozoreno da Hrvatskoj treba drukčiji odnosno novi i održivi ekonomski model, dakle drukčija ekonomska politika, s primarnim ciljevima ekonomskog rasta i zapošljavanja. Ako prihvatimo da je ‘conditio sine qua non’ rješavanja krize definiranje uzroka, a višekratno smo upozoravali da su uzroci krize – privatizacija, ekonomska politika, svjetska kriza, korupcija i (ne)znanje – onda je minimalan preduvjet za rješavanje krize otklanjanje uzroka. Vjerojatno se lako može postići politički konsenzus da su održivi rast i zapošljavanje primarni ciljevi. Minimalan preduvjet za rješavanje krize definiranje jest otklanjanje uzroka: privatizacija, ekonomska politika, svjetska kriza, korupcija i (ne)znanje.