Bankrot grada pouka je investitorima da nema posve sigurnih investicija

Propast nekada prebogatog centra američke autoindustrije nije iznenadna, događa se već godinama. Nekadašnji investitori, danas vjerovnici gotovo 20 milijardi teškog duga, upravo zabijaju posljednji čavao u lijes grada. A kad su davali kredite, dovoljno osigurane bilo im je ‘neograničeno dizanje poreza’ u slučaju problema.

O polaganom i sigurnom odumiranju nekadašnje perjanice američkoga kapitalizma pričalo se barem godinama, ako ne i desetljećima, a njegova konačna ‘smrt’ pomalo je i simbolična. Grad Detroit, neslužbeni dom američke autoindustrije, službeno je 18. srpnja proglasio bankrot i tako, nado se, završio agoniju koje malo tko nije bio svjestan, posebice u Americi. Nakon što je akumulirao vrtoglavlji 18 milijardi dolara duga, Detroit je zastražio proglašenje bankrota da bi se zaštitio od vjerovnika i pokušao restrukturirati dugove. Usput je stvorena i nova povijest jer je time grad zaslužio neslavnui titulu najvećega američkoga grada u bankrotu u povijesti zemlje.

Klišej o visokom letu i niskom padu gotovo da je neizbježan, skeptik bi primijetio da najveći ostaju najveći, pa i ako je u pitanju bankrot. Detroit je od najboljih godina, 1950-ih do danas spao s dva milijuna stanovnika na tek 700 tisuća, od kojih tek 270 tisuća radi i uglavnom ne mogu otići. U poreznom smislu, od početka novog stoljeća grad je izgubio oko 40 posto poreznih prihoda, a slika je nekoć jednog od najpropulzivijih gradova Amerike zastrašujuća. Ne podsjeća na treći, nego na peti ili šesti svijet. Cijeli kvartovi potpuno su prazni, kuće u raspadajućem stanju, ulice prljave, kriminal izvan kontrole, gradske usluge jedva funkcionalne, nezaposlenost visoka (18,6 posto). Podaci o tek trećini upotrebljivih kola hitne pomoći i 40 posto funkcionalne gradske rasvjete najbolje ilustriraju stanje.

Rat za prednost Postalo je jasno da se financijsku krizu ne može riješiti uspješno bez tog poteza, i to je jedina razumna dostupna alternativa, napisao je Richard Snyder, guverner savezne države Michigan, u pismu uključenom u zahtjev za stečajem. ‘Detroit jednostavno ne može prikupiti dovoljno prihoda da bi servisirao svoje obveze, što se može samo pogoršati ako se ne proglasi bankrot’. U idealnom scenariju, grad bi trebao isplativati na površinu do rujna sljedeće godine, ali osim dužnosnika, malo tko se spreman razbacivati datumima i rokovima.

Nije trebalo dugo čekati na komešanje u redovima vjerovnika, koji svi hoće biti prvi u naplati, a napetosti je dodao Kevyn Orr, krizni menadžer Detroita. Orr je odlučio izjednačiti vlasnike gradskih obveznica, zbog čega je počelo naguravanje između mirovinskih fondova i vlasnika općih obveznica (eng. general obligation bonds, osigurane obećanjem neograničenog podizanja poreza u svrhu namirenja) u vezi s tim tko će se prvi naplatiti. Vlasnici potonjih smatraju da imaju prednost pri naplati, a ‘mirovinci’ uzvraćaju da su njihova prava zaštićena ustavom i imaju prioritet.

Iako se u početku vjerovalo da je dug 14 milijardi dolara, u međuvremenu je otkriveno još nekoliko milijardica, zahvaljujući obilatom ‘muljanju’ s tim novcem u gradu, pa Orr sada spominje i 20 milijardi, od čega 11 nije osigurano. Upravo bi tih devet preostalih milijardi moglo biti najveći problem i povod dugotrajnom sudskom ratu jer uključuje 3,5 milijardi dolara obveza za mirovine, možda i više, i 5,7 milijardi dolara duga radnicima na ime zdravstvenih i drugih doprinosa.

Povijest priče Tako je okružna sutkinja izdala privremenu zabranu, ali prema tumačenju stručnjaka riječ je tek o odugovlačenju koje će samo rastegnuti bankrot i odgoditi neizbježan ishod. U pitanju nije samo redoslijed plaćanja, već i konačni iznos. Prema Orrovom…

Page 2

planu vlasnici obveznica zapravo bi tek neznatno zaradili, što je, naravno, najsporniji element u cijeloj priči zato što svi hoće obećani iznos. Vjerojatnije je, doduše, da će biti sretni ako dobiju bilo što, kamoli obećane kamate.

Priča o Detroitu u velikoj je mjeri priča o američkom kapitalizmu, samouvjerom, razmetnom i bahatom iza Drugoga svjetskog rata, derutnom, raspadnutom i prezaduženom danas. Između su desetljeća u kojima je industrija koja je proizvodila za cijeli svijet počela padati onog trenutka kada je stigla konkurencija i vremena se počela mijenjati. Amerikanci su iza rata bili praktički jedina industrijalizirana zemlja na svijetu, konkurencija je ili bila porušena ili još nije ‘izumrljena’. S druge strane, ratom netaknut teritorij i zahvala ratna proizvodnja bili su idealni preduvjeti za zlatno doba Amerike. Tu priču u stopu prati ona o američkoj autoindustriji. Novca ima u izobilju, Amerika je u zenitu 50-ih i 60-ih, proizvode se veliki i raskošni automobili za rastuću i vrlo bogatu srednju klasu, gutači tada jeftinog benzina, a proizvođači poput Forda, Chryslera i General Motorsa pojam su moćne i prebogate kompanije, raditi za njih san je mnogih, imati ikakve veze s njima stvar prestiža. No samo negdje do 70-ih kada na scenu sramežljivo počinju stupati automobili iz dalekog Japana, čija je sudbina gotovo preslikana na južnokorejske automobile danas, a istovremeno se u igru počinju vraćati i Europskani.

Presedan zvan stvarnost U početku vlada skepsa i nepovjerenje prema kvaliteti i izdržljivosti japanskih auta, ali polako i sigurno počinju hvatati korak s onime što je vrh tadašnje svjetske autoindustrije i oduzimati dio po dio američkoga kolača. Danas se, pak, Amerikanci ne moraju boriti samo s Europoljanima i Japancima, već i svojevrsnom ‘trećom generacijom’, sve popularnijim južnokorejskim proizvođačima Hyundaijem i Kijom, a iza obzora se kotrlja i ‘četvrta’, kineski automobili. Detroit je tako slika i prilika američkog uspona i pada od Drugoga svjetskog rata naovamo, premda ponešto brutalnija, pojednostavljena verzija. Slučaj je zanimljiv i zato što je opet podsjetio na bizarnu iskrivljenost modernoga kapitalizma u kojem investitori, prije svega financijski, umišljaju da postoje 100 posto sigurne investicije u kojima je ugovorena isplata apsolutno zajamčena. Elementarna istina je da investicija, bilo koja investicija, prema svojoj prirodi nije nikada sasvim zajamčena i dio tereta u slučaju njene neuspješnosti jednostavno mora snositi i investitor. Ta je činjenica utoliko pojačana podatkom da mnogi investitori, ne samo u slučaju Detroita, nisu ni pitali može li se novac zaista vratiti, nego su jednostavno potpisali izdašna i neobzibilna obećanja dužnika (neograničeno dizanje poreza??). Za njih, Orrov potez opasni je presedan, što je vjerojatno točno. Taj presedan zove se stvarnost.