Ustavne igre

Nitko nije siguran kakav će status imati vjerovnici i dužnici, a ne zna se ni kako će reagirati drugi suci. Lider predlaže da se predstečajne nagodbe nastave u upravnom postupku bez obzira na odluke trgovačkih sudaca i Ustavnog suda.

U razgovoru s pomoćnikom ministra financija Brankom Šegonom vidjelo se da je veoma rezigniran novonastalom situacijom. Nitko ne sumnja u to da su u Ministarstvu imali dobre namjere, čak ni sudac Kolakušić, pa je razumljiva Šegonova ljutnja, kao i ona ministra Linića. Šegonu zasad nisu jasne pravne posljedice dosad prihvaćenih planova restrukturiranja ni onih predstečajnih nagodbi koje su još u postupku, tj. u kojima vjerovnici i dužnici još pregovaraju. Ipak, prema tumačenju zagrebačkog odvjetnika koji nije želio da mu se spominje ime, barem sudionici tih završenih postupaka mogu biti mirni. Naime, nagodba bi mogla pasti ako bi neki od vjerovnika odlučio pokrenuti postupak pred sudom za njezino poništenje jer je donesena protuustavno. Takva je situacija moguća jer su predstečajne nagodbe pune kompromisa pa se neki vjerovnik može naknadno predomisliti i iskoristiti novu situaciju da zatraži poništenje nagodbe. Ipak, to su manje moguće situacije jer nisu praktične, odnosno zakomplicerale bi situaciju i vjerovnicima i dužnicima. Međutim, kaže naš odvjetnik, a to ističu svi sudionici, postupak predstečajne nagodbe dobrovoljan je i teče prema pravilima, ali nema elemente sudskih nagodbi, nego privatno-pravne nagodbe koju su stranke postigle privatno. To znači da se postignuta nagodba, i prije nego što bi se trgovački sud odobrio, ne bi mogla biti.

• Riječ je o općim pravilima trgovačkog prava. Jesi li pristao? Jesi! Prema tome, nemaš sad pravo predomišljati se. To je jednako onomu kad se inače vjerovnici i dužnici sastanu pa dogovore plan otplate duga i to potpišu. Dužni su ga poštovati, samo što u jednom slučaju to nije riješeno u sklopu predstečajne nagodbe, a u drugom jest – kaže naš odvjetnik.

Stoga on smatra da bi predstečajna nagodba imala privatno-pravnu snagu, odnosno obligacijsku, i bez potvrđivanja trgovačkog suda (ako sudovi prekinu postupak do konačne odluke), ali i ako Zakon bude proglašen protuustavnim. Prema takvom tumačenju, dosadašnjih 650 prihvaćenih planova trebalo bi se i dalje realizirati. Mnogo je nejasnije što je s postupcima koji su u tijeku i u kojima se vjerovnici i dužnici još nisu dogovorili. Pokretanjem predstečajnog postupka dužnicima se ukidaju sve zabrane, ali nije jasno vraćaju li se one u slučaju obustavljanja postupka ili i dalje vrijede. Ako se zabrane vraćaju, onda su na gubitku svi jer je dužnik dužan u roku od 21 dan od nemogućnosti plaćanja podnijeti prijedlog za stečaj i može se spasiti samo ako Ustavni sud reagira u tom roku te ocijeni da je Zakon u skladu s Ustavom. Onda bi se predstečajni postupak mogao nastaviti i ponovno bi se ukinule zabrane.

Ako se pak zabrane ne vraćaju, onda nije jasno koliko dugo vrijede. Takva situacija ide na ruku dužniku i jedino vremensko ograničenje koje je na snazi trenutak je odluke Ustavnog suda, za koji se ne zna kad će biti. To pak ne ide na ruku vjerovnicima koji trepe zbog nove situacije.

Iz nje se može izići na dva načina. Jedan je da se nastave upravni postupci (tj. pregovori o planu restrukturiranja i odluci o prihvaćanju) jer nisu izravno povezani s trgovačkim sudom. U njima bi se mogla postići nagodba i onda čekati da sudac trgovačkog suda prekinu obustavu koju je donio u vezi s tim dijelom. Koliko je to moguće, tek treba ispitati, ali moglo bi biti jedno od rješenja za izlazak iz te pravne blokade. To rješenje povlači i dodatni spomenuti izlaz iz situacije jer bi nastavkom i završetkom upravnog spora nastali novi privatno-pravni ugovori, upravo onakvi za kakve je naš odvjetnik objašnjavao u slučaju već završenih 650 predmeta. No, podsjećamo, to je moguće samo ako se prihvati da se upravni spor može nastaviti neovisno o trgovačkom sudu i ako se prihvati tumačenje da postignute nagodbe i prije amenovanja trgovačkog suda imaju pravne učinke.

Drugi je mogući izazov u sadašnje situacije da suci trgovačkog suda ne prekinu druge postupke. To je moguće jer treba uzeti u obzir da rade na temelju dvaju načela: prvo je ujednačavanje sudskih odluka, zbog čega suci moraju što češće donositi slične odluke u pojedinim slučajevima. Drugo je načelo autonomnosti sudaca, tj. da mogu, kad to ocijene potrebno, donositi odluke koje odudaraju od većine odluka u sličnim predmetima. Upravo potonje načelo – načelo autonomnosti – omogućuje im da nastave postupke neovisno o odluci svoga kolege Kolakušića. Prema prvom razmišljanjima, takva situacija nije nemoguća jer se suci mogu voditi onom ‘vuk sit, a ovce na broju’, tj. zahtjev za ocjenom ustanoviti bit će predan, ali dok se ne donese odluka, nastavit će se raditi zbog ‘višeg interesa’, tj. da se ne bi dogodio kolaps.

No sad otvaramo drugu stranu ove priče – ima pokazatelja da se suci neće tako ponašati. Naime, optužba ministra financija Slavka Linića da je sudac Kolakušić lijen i da nema potporu svojih kolega u sudovima, prema svemu sudeći, ne odgovara istini. Lider iz pouzdanih izvora doznaje da bi suci trgovačkih sudova mogli stati u obranu svoga kolege. Stoviše, takva se odluka suca Kolakušića možda i dulje planirala, samo se čekao povoljan trenutak. Suci trgovačkih sudova već su dulje nezadovoljni tim zakonom zato što im je oduzeto vođenje postupka spuštanjem sa sudskog postupka na upravni, čime im je zapravo dodijeljena sporedna uloga, naime da amenuju već dogovoreno. Također se žale na to da nemaju dovoljno prostora za kvalitetno odlučivanje, odnosno da preispitaju li su zadovoljeni svi elementi u postupku. Naime, upozorava predsjednik Uprave Peveca Darko Šket, inače nekadašnji stečajni upravitelj koji se proslavio upravo na Pevecu, praksu je pokazala da je jedan od najvećih problema tijekom upravnog postupka u kojem vjerovnici i dužnici pokušavaju naći kompromis taj da su pisci Zakona ostavili malo vremena za izradu kvalitetnog programa. Prema Šketovu mišljenju, 120 dana da se vjerovnici međusobno usklade i dogovore s dužnikom nije dovoljno za kvalitetan program, pokazalo se u ovih nekoliko mjeseci. Zbog takve situacije, kaže naš izvor, suci trgovačkih sudova vrlo često u međusobnim neformalnim razgovorima izražavaju nezadovoljstvo lošim zakonskim rješenjima, poglavito dijelom koji se odnosi na njih, pa se moglo čuti i to da bi u povoljnom trenutku trebalo pokrenuti ocjenu ustavnosti. Taj je trenutak, čini se, došao, što je izazvao bijes u Ministarstvu financija.

• Prema tome, ministar Linić nije u pravu kad suca Kolakušića proglašava lijenčinom kojemu je više stalo do godišnjeg odmora nego do sudbine Dalekovodovih radnika. Problem je mnogo dublji, sistemski, i to se moralo dogoditi – kaže naš izvor.

Sve su to naznake da je situacija neizgledna. HUP u svom priopćenju spominje pravnu nesigurnost nakon takve odluke suca Kolakušića, ali između redova dade se pročitati kako smatra da je najveći krivac za takvu situaciju Ministarstvo financija zbog očitih manjkavosti Zakona usprkos dobrim namjerama. Nitko nije siguran kakav će status imati vjerovnici i dužnici, a za one koji bi barem privremeno mogli osigurati izlaz iz takve situacije – suce trgovačkih sudova – ne zna se kako će reagirati. Sve su to pitanja na koja treba odgovoriti, ali kakav god odgovor bio, već i sama pitanja unose nesigurnost među sudionike predstečajnog postupka.