Home / Financije / Hrvatska u suficitu!

Hrvatska u suficitu!

Iznos od 4476 kuna po stanovniku cijena je koju svake godine plate porezni obveznici za nekoliko populističkih poteza iz prošlosti, ponajprije prijevremena umirovljenja.

Za takvu sliku Hrvatske nije potreban nikakav ekonomski genij ili nobelovac s čarobnim rješenjem, dovoljno bi bilo da u prošlosti nismo živjeli na dug, da smo ostavili prostor za zaduživanje za crne dane kad već nismo ništa uštedjeli za njih. Ili možda ipak jesmo ostavili nešto za takve dane? Dok se lome koplja oko uravnoteženja proračuna u uvjetima u kojima nitko ne želi veće poreze ni manja stečena prava ili plaće, u javnost je dospjela ‘Strategija upravljanja imovinom u vlasništvu RH’, prema kojoj država raspolaže imovinom procijenjenom na 240 milijardi kuna, a koja ostvaruje samo 2,2 milijarde dohotka na godinu, odnosno manje od jedan posto prinosa.

S jedne strane na 153 milijarde kuna javnog duga središnje države na kraju 2011. platili 8,8 milijardi kamata u 2012., a s druge strane od 240 milijardi kuna državne imovine upravljali 2,2 milijarde. Zamišljite da ta imovina uistinu vrijedi 240 milijardi i da smo je uložili u državne obveznice s prinose od tri posto. Prihod u 2012. bio bi 7,2 milijarde, gotovo koliko i kamatna stopa plaćena na javni dug. Uložimo li tu imovinu uz prinose koliki Hrvatska nudi na javni dug svojim kreditorima, prihod od kamatne stope iznosio bi 14,4 milijarde i bio bi veći od ovogodišnjeg deficit proračuna za približno četiri milijarde kuna.

To ne znači da će otpori učinkovitu upravljanju imovinom biti imalo manji od otpora rezanju državne potrošnje ili uvođenja nova u plaćanje poreza. Hrvatsko gospodarstvo obilježeno je podvojenošću između želja građana i sudionika političkih procesa te onoga što doista, s obzirom na naše navike, taštinu, organizaciju društva i resurse, možemo postići. Svi nositelji ekonomske politike od Drugoga svjetskog rata imali su više-manje jednak strukturni problem. Visoke stope rasta zahtijevaju velika ulaganja, a štednja je niska (ako ne računamo iracionalno gomilanje nekretnina); socijalna država pak zahtijeva visoke proračunske prihode u zemlji u kojoj nitko ne voli plaćati poreze. U tome je fundamentalni problem od čijega su sustavnog rješavanja bježale sve vladajuće garniture birajući brzopotezna rješenja ne bi li se problem odgodio.

U samoupravnom razdoblju manjak štednje i proračunskih prihoda pokriva se primarnom emisijom, odnosno tiskanjem novca. Taj trik, odnosno uporaba ‘seigniorage’ za kranje manjka akumulacije i poreznih prihoda, postao je neučinkovit nakon što je njemačka marka spontano, zbog česte devalvacije, preuzela funkciju mjere vrijednosti. Ono što se tada činilo genijalnim potezom monetarne politike danas gotovo paralizira gotovo sve antirecisijske potencijale monetarne politike. Gubitak povjerenja u domaći novac, odnosno zloporaba monetarne politike iz sedamdesetih i osamdesetih, jedan je od ključnih razloga zbog kojega hrvatski građani štede u euru i što je većina dugoročnih kredita u Hrvatskoj.

-10,9 milijardi kuna proračunski deficit 2012.

+15,9 milijardi kuna HZMO-ov populistički deficit nastao ponajprije zbog prijevremenih umirovljenja.

+8,8 milijardi kuna kamata plaćenih 2012. za dug u 2011., kojih ne bi bilo da nema HZMO-ova deficita.

+5 milijardi kuna mogući porast prihoda od državne imovine (s prinosom od tri posto).

18,8 milijardi kuna bio bi pravi suficit države.