Home / Tvrtke i tržišta / Što kažu o hrvatskoj filmskoj industriji

Što kažu o hrvatskoj filmskoj industriji

I vaše tijelo može biti platforma za stvaranje veza. Nosiva tehnologija pobrinula se za to. Proizvodi koji su kombinacija odjevnih predmeta i elektronike obilježit će godine pred nama i mogli bi zamijeniti sadašnje pametne uređaje kao primarne strojeve za komunikaciju.

Hteli mi to ili ne htjeli, digitalizacija se malo-pomalo uvukla baš svuda. A kažu da smo tek na početku. Razgovaranje s pomoću ručnog sata, plaćanje mobitelom, GPS-cipele, igranje digitalnih igrica s pomoću rukavica ne moraju biti rituali samo zagriženih kibernetičkih ekscentrika. Bežične veze, čipovi, senzori i što već ne uvukli su se u sve dijelove života. Kako ih nositi i kako se uopće nositi s digitalizacijom življenja, mnogi se sve više i češće pitaju. Jedan od sve popularnijih tehnoloških trendova koji bi mogao obilježiti godine pred nama takozvana je nosiva tehnologija, tj. proizvodi koji su kombinacija odjevnih predmeta ili uređaja i elektronike. Navodno, takvi bi pametni uređaji mogli djelomice zamijeniti dosadašnje pametne uređaje, telefone, kao primarne strojeve za komunikaciju.

Gledajući nedaleko u prošlost, hrvatski film bio je nešto što se izbjegavalo u širokom luku. Teške teme, zamorni scenariji, upitna kvaliteta glume tjerali su hrvatsku publiku na gledanje stranih i regionalnih filmova. Danas situacija izgleda drukčije. Broj hrvatskih igračkih filmova na repertoaru naših kina u posljednjih se pet godina udvostručio. Kako je filmska industrija ostala otporna na krizu, što više raste?

Stanje se promijenilo financijski i kreativno, a najviše se promijenila gospodarska pozicija filma. Kinematografija je počela pridonositi nacionalnom rastu. Ove godine u Hrvatskoj snimamo velik dio nove sezone ‘Igre prijestolja’, zatim ‘Borgie’, jedan izniman danski, kao i jedan ozbiljno budžetirani američki film. O tome se prije pet godina moglo samo sanjati. Prodaja na glavnim tržištima EU, kao što je slučaj ‘Svećenikove djece’, zvučala bi prije pet godina kao nečije buncanje. Moglo bi vam pasti na pamet da neka suluda vlada usred krize razbacuje veliki novac na film. Pogrešno. Sredstva koja se iz proračuna izdvajaju za film ista su kao i prije 10 godina. Razlika je u načinu ulaganja, u dodanoj vrijednosti televizijskog i telekomovog novca, u umijeću upotrebe novca međunarodnih fondova te, naravno, u ulozi box officea i, općenito, novim produkcijama vještinama kojima smo standardno ovladali zadnjih godina kao hrvatski filmaši. Na taj se način dogodilo da usred ekonomske krize hrvatski film pliva protiv struje – objašnjava Hrvoje Hribar, redatelj i ravnatelj Hrvatskoga audiovizualnog centra (HAVC).

Njegove tvrdnje potvrđuje i ovogodišnji rekordni broj filmova (14) koji se prikazuju na 60. Pula film festivalu (PFF). Zlatko Vidačković, umjetnički ravnatelj PFF-a, smatra da to nije samo rezultat realizacije osam filmova poduprtnih na javnim pozivima HAVC-a za scenarije, već i jačanja nezavisne produkcije s četiri naslova te javno-televizijske produkcije igranog filma s dva naslova. Napuštanjem 35-milimetarske vrpe i prelaskom na digitalnu tehnologiju smanjili su se troškovi produkcije i postprodukcije filma pa se nezavisni producenti lakše odlučuju na rizik proizvodnje dugometražnog igranog filma – kaže Vidačković.

Neki izlaz filmske industrije iz stagnacije pripisuju upravo činjenici da se film prije pet godina izdvojio u strukovnu ustanovu (HAVC), koja odlučuje o raspodjeli sredstava za audiovizualne djelatnosti te koja je uvela dugoročnu strategiju poslovanja. Pronašli smo način upravljanja koji javna sredstva multiplikira putem međunarodnih fondova i privatnom inicijativom producenta. Glavni su instrumenti novoga javnog sustava Nacionalno vijeće (u kojem svi dio nici industrije usklađuju svoje interese) te novi način financiranja (u kojem uz državu u proizvodnju ravnopravno ulažu televizije, telekom i prikazivači). Na prvom mjestu, ipak, to je vjerojatno zasluga Nacionalnog programa razvoja industrije – dodaje Hribar.

Budžet HAVC-a za financiranje devet dugometražnih igranih filmova s prošlogodišnjeg PFF-a prošle je godine iznosio 32 milijuna kuna. Toliko iznosi budžet za snimanje samo jednoga europskog filma. Usporedbi radi, zagrebački HNK od države i Zagreba dobiva 85 milijuna kuna. Osim ‘podizanja’ filmske industrije HAVC je trenutačno u postupku digitalizacije nezavisnih kinodvorana diljem Hrvatske, 29 od 45 nezavisnih kina u 27 gradova ponovno će moći uživati u najnovijim filmskim naslovima. Mali kinoprikazivači zauzvrat će imati obvezu u određenom po-

Trendovi u hrvatskoj kinematografiji pokazuju da trenutačno među hrvatskom publikom komercijalno najbolje prolaze komedije te obiteljski i animirani filmovi. Stručnjaci se slažu da će ove godine biti teško ponoviti rezultate koje su postigli filmovi ‘Svećenikova djeca’ i ‘Sonja i bik’, ali da bi Pula mogla iznijediti nekoliko hitova kao što su filmska ekranizacija jedne od najgledanijih kazališnih predstava ‘Kauboji’ te ‘Zagonetni dječak’, nastavak prošlogodišnjeg hita ‘Koko u Parizu’. Kao veliki hit najavljuje se i igrana verzija ‘Šegrt Hlapića’ redatelja Silvija Petranovića.

Stručnjaci filmsku sezonu 2012./2013. smatraju prekretnicom u posljednjih 20 godina. U kinima su se prikazala četiri filma koja su postigla vrlo velik uspjeh među publikom. ‘Svećenikova djeca’ postala su najgledaniji hrvatski film u posljednjih 10 godina skupiši 158.130 gledatelja, ‘Koko i duhovi’ imali su gotovo 80 tisuća gledatelja, ‘Sonja i bik’ dosegli su blizu 100 tisuća, a ‘Zagonetni dječak’ u kinima se prikazuje već devetnaest tjedan i vidjelo ga je gotovo 70 tisuća gledatelja. Uspoređe radi, ‘Skyfall’, jedan od najgledanijih filmova u sezoni 2012./2013., imao je oko 155 tisuća gledatelja, manje od ‘Svećenikove djece’, što je možda prvi put da je hrvatski film u brojkama premašio holivudski ‘blockbuster’. ‘Svećenikova djeca’ po gledanosti je nadmašio jedino ‘Kako je počeo rat na mom otoku’ (1996.), koji je vidjelo 340 tisuća gledatelja.

Martin Milinković bivši izvršni direktor Continental filma, danas vlasnik nezavisne distribucijske kuće MRTN Media, smatra da bi mnogo bolje bilo da izvozimo svoje proizvode i da potičemo snimanja i produkcije u Hrvatskoj jer za to imamo jednostavne, pristupačne lokacije, profesionalne, a i jeftinije ekipa profesionalaca.

Prošle godine u Hrvatskoj su snimljene četiri međunarodne filmske pro-

Hrvoje Hribar, HAVC: Filmska industrija pronalazi način da pomogne puniti državni proračun umjesto da ga nemilice prazni kao neke druge javno poticane djelatnosti.

Zlatko Vidačković, PULA FILM FESTIVAL: Festivali su dobar način za popularizaciju i alternativnu distribuciju nerepertoarnog filma. Nije ih previše ako imaju jasno definiran koncept.

Ivan Maloča, INTERFILM: Producentske kuće u Hrvatskoj gase se jer TV postaje ne poštuje obvezu o prikazivanju najmanje 10 posto nezavisne europske produkcije.

Martin Milinković, MRTN: Kad birate kvalitetne scenarije i imate razvijenu kinematografsku mrežu, stvorili ste preduvjet za pozitivne trendove u filmskoj industriji.

Ipak bez filmskog profita Ivan Maloča, direktor Interfilma i jedan od najpoznatijih producenata u Hrvatskoj, čija je tvrtka producirala hitove poput ‘Maršala’, ‘Svećenikove djece’ i ‘Sonje i bika’ te prvi hrvatski sitcom ‘Bitange i princeze’, tvrđi da industrija u Hrvatskoj raste prema godišnjoj stopi od pet posto. No na filmu, kaže, jedini zarađuju Amerikanci. ‘Svećenikova djeca’ zaradila su oko četiri milijuna kuna, a troškovi su bili veći od milijun eura. Nijedna zemlja EU na filmu ne zarađuje. Da nije tako, nikada ne bih snimio film na hrvatskom jeziku, već bih na Plitvice doveo američku ekipu B glumaca i snimio miks SF-a i horora – kaže Maloča. Nakon umjetničkog dijela, filmska industrija ostaje u rukama kinoprikazivača i distributera. Osim 60 posto zarade koja ide kinoprikazivačima postoji naknada za digitalnu kopiju i dodatnih 500 eura plaća se po svakom ‘platnu’ na kojem se film prikazuje u svim dvoranama i kinima. Tako ispada da, kao i u drugim industrijama, najviše zarađuju ‘trgovci’. Na razini hrvatske postoji 300-tinjak producentskih kuća koje se bave proizvodnjom filmova i TV programa. Njih 30-ak ugasilo se, a Maloča za to krivi TV postaje, koje se ne drže obveze da barem 10 posto programa pune nezavisnim europskim produkcijama, već to rade u tri do pet posto.

Prostor za još 5000 radnih mjesta – U hrvatskim producentskim kućama zaposleno je oko 1200 ljudi (indirektno još 1500 radnih mjesta ovisi o AV djelatnosti), a u Irskoj više od 14 tisuća. Da TV kuće poštiju zakone u idućih pet godina mogli bismo u toj djelatnosti otvoriti još pet tisuća radnih mjesta. No državne institucije ne gledaju na film kao na biznis, ne razumiju da mi možemo proizvesti sve što mogu i drugi. Ako se sjetite Jadran filma, Amerikanci su kod nas dolazili učiti kako se rade filmovi. Novi proizvodi i usluge nisu samo telekom i IT industrija, već i AV djelatnost. Znamo prepoznati što EU želi i možemo mu prodavati domaći proizvod – komentira Maloča. Bez obzira na to što hrvatska publika voli komedije i filmove za djecu i mladež, umjetnički savjetnici često ističu da jednako potiču proizvodnju naslova koji imaju velike šanse na kinoblagajnima, kao i autorske filmove koji imaju šansu na festivalima, kojih je u Hrvatskoj više nego ikada. Ne samo igrani, nego i ostali žanrovi. Pet dokumentaraca bit će ove godine prikazano na Sarajevo film festivalu. Uzmemo li u obzir i da filmska proizvodnja svake godine raste, da su hrvatski filmovi sve češće u programima relevantnih međunarodnih festivala te da sve više stranih produkcija želi iskoristiti mogućnosti snimanja filmova u Hrvatskoj, iz današnje perspektive budućnost filmske industrije izgleda i više nego optimistično. Kad bismo takav koncept nepolitičkoga stručnog upravljanja industrijom precrtali na ostale industrije u Hrvatskoj, možda optimizam ne bismo gledali samo na filmu.