Ledajući nedaleko u prošlost, hrvatski film bio je nešto što se izbjegavalo u širokom luku. Teške teme, zamorni scenariji, upitna kvaliteta glume tjerali su hrvatsku publiku na gledanje stranih i regionalnih filmova. Danas situacija izgleda drukčije. Broj hrvatskih igračkih filmova na repertoaru naših kina u posljednjih se pet godina udvostručio. Kako je filmska industrija ostala otporna na krizu, što više raste?
Stanje se promijenilo financijski i kreativno, a najviše se promijenila gospodarska pozicija filma. Kinematografija je počela pridonositi nacionalnom rastu. Ove godine u Hrvatskoj snimamo velik dio nove sezone ‘Igre prijestolja’, zatim ‘Borgie’, jedan izniman danski, kao i jedan ozbiljno budžetirani američki film. O tome se prije pet godina moglo samo sanjati. Prodaja na glavnim tržištima EU, kao što je slučaj ‘Svećenikove djece’, zvučala bi prije pet godina kao nečije buncanje. Moglo bi vam pasti na pamet da neka suluda vlada usred krize razbacuje veliki novac na film. Pogrešno. Sredstva koja se iz proračuna izdvajaju za film ista su kao i prije 10 godina. Razlika je u načinu ulaganja, u dodanoj vrijednosti televizijskog i telekomovog novca, u umijeću upotrebe novca međunarodnih fondova te, naravno, u ulozi box officea i, općenito, novim produkcijama vještinama kojima smo standardno ovladali zadnjih godina kao hrvatski filmaši. Na taj se način dogodilo da usred ekonomske krize hrvatski film pliva protiv struje – objašnjava Hrvoje Hribar, redatelj i ravnatelj Hrvatskoga audiovizualnog centra (HAVC).
Njegove tvrdnje potvrđuju i ovogodišnji rekordni broj filmova (14) koji se prikazuju na 60. Pula film festivalu (PFF). Zlatko Vidačković, umjetnički ravnatelj PFF-a, smatra da to nije samo rezultat realizacije osam filmova poduprtnih na javnim pozivima HAVC-a za scenarije, već i jačanja nezavisne produkcije s četiri naslova te javno-televizijske produkcije igranog filma s dva naslova. Napuštanjem 35-milimetarske vrpe i prelaskom na digitalnu tehnologiju smanjili su se troškovi produkcije i postprodukcije filma pa se nezavisni producenti lakše odlučuju na rizik proizvodnje dugometražnog igranog filma – kaže Vidačković.
Neki izlaz filmske industrije iz stagnacije pripisuju upravo činjenici da se film prije pet godina izdvojio u strukovnu ustanovu (HAVC), koja odlučuje o raspodjeli sredstava za audiovizualne djelatnosti te koja je uvela dugoročnu strategiju poslovanja. Pronašli smo način upravljanja koji javna sredstva multiplikira putem međunarodnih fondova i privatnom inicijativom producenta. Glavni su instrumenti novoga javnog sustava Nacionalno vijeće (u kojem svi dio nici industrije usklađuju svoje interese) te novi način financiranja (u kojem uz državu u proizvodnju ravnopravno ulažu televizije, telekom i prikazivači). Na prvom mjestu, ipak, to je vjerojatno zasluga Nacionalnog programa razvoja industrije – dodaje Hribar.