drugim bićima i vlastitim životom. Ukratko, ono što su djecu cvijeća o duhovnosti učili Beatlesi, suvremeni svijet poučava David Lynch, a stvar se svodi na odgovor na pitanja ‘kako se osjećati bolje’ i ‘kako biti sretan’. Njegov ulazak u taj svijet sjajno je tempiran jer narod sa sve većim interesom prihvaća koncept duhovnosti bez religije. Ono što je nekoć bilo svedeno za uvrnute poklonike new agea, dobiva srednje-strujaški predznak, a ljudi kojima spiritualnost postaje dijelom životnog stila razlikuju se jedino po motivima zbog kojih je prihvaćaju.
Zbog ovog posljednjeg, spiritualnost se može promatrati iz komercijalnog kuta pa se naziva metrospiritualnošću, ili pak iz onog čisto duhovnog koje se svodi isključivo na rad na sebi, traganje za srećom i samodovoljnošću. Metrospiritualnost je u svojoj suštini marketinški model, zlatna poduzetnička koka kojoj posljednjih nekoliko godina silno raste popularnost. Zapravo, stvar se gotovo može svesti na to da seks i duhovno, ma koliko to paradoksalno zvučalo, prodaju proizvode i usluge. Te dvije stvari, ona tjelesna i ova isključivo nematerijalna, duhovna, ostaju netaknute negativnim ekonomskim šamanarima. Kritičari ili, bolje rečeno, svako zdravorazumsko i trijezno biće, zna da metrospiritualnost na duge staze ne donosi nikakve društvene koristi (osim punjena nečijih blagajni). Ona, u svojoj suštini, nije ništa drugo nego imidž, način prezentacije koji se najčešće pripisuje takozvanim ‘bobo-ima’ ili ‘boemskim buržujima’. Tu kovanicu osmislio je kolumnist New York Timesa i autor knjige ‘Bobos in Paradise: The New Upper Class and How They Got There’, a ona označava pripadnike više srednje i više klase koji prihvaćaju svoj financijski uspjeh, ali su protiv establishmenta i, općenito, kapitalizma; ne podnose yuppiejevsku potrebu za posjedovanjem materijalnog, ali se zato koriste brendovima (organskim, zelenim, istočnjačkim itd.) da bi komunicirali svoje stavove i obično vrlo nadahnute, spiritualnošću prožete životne stilove. Kako je zabilježio UrbanDictionary.com, ‘buržuji boemi’ su yuppeji koji žive kao da to nisu; biraju kvartove sa siromašnijim susjedima da pokažu kako se brinu, ali djecu šalju u privatne škole; glasaju za lijevo orijentirane i zelene, ali rado koriste sve blagodati koje im nude desničarske vlade. Boboi su, dakle, vrlo često i metrospiritualci koji emaniraju duh sedamdesetih, i to ne samo stilom odijevanja nego i usvajanjem duhovne, prije svega istočnjačke prakse koja je u to doba doživljavala svoj strelovit uspjeh.
