Ekonomija je svakako jedan od ključnih čimbenika u egipatskim događajima, vjerojatno najvažniji. U najmanju ruku očito je da mnogo ljudi ima na raspolaganju dojmljivu količinu slobodnog vremena za okupljanje i protestiranje. U godinu dana Mursijeve vlasti, koji se očito trebao više baviti ekonomijom i hranjenjem naroda koji doslovno čeka u redovima za deset šnita kruha, a manje političkim inženjeringom, nezaposlenost je rasla s malo ispod na iznad 13 posto, najviše među mladima. Nije velik skok, ali presudno je da pada, nikako raste. Koliko je upravo ta vrsta nezaposlenosti zapaljiva, znaaju u Europskoj uniji, koja toj skupini svim silama pokušava naći nešto za rad; Egipt je izvrstan primjer zbog čega. Njihova dokonost, naime, može biti politički vrlo opasna. U isto vrijeme inflacija je s malo ispod četiri posto skočila dvostruko, na osam, što je velik problem.
Središnja banka oslabila je tečaj egipatske funte, što je pojeftinilo izvoz i poskupilo uvoz, zbog čega je pak poskupjelo gorivo. To je onda značilo da vlada ne može, odnosno ne želi, ukinuti subvencije na gorivo, što je zahtijevalo Međunarodni monetarni fond (jer su te subvencije petina ukupnog rashoda), i dogovor o oko 4,8 milijardi dolara zajma nije postignut.
Na kraju, malo je komu zao zbog preurađenog odlaska islamskog radikalca s čela geostrateški veoma važne zemlje u regiji. Predsjednik Ustavnog suda, kojeg je vojska imenovala na mjesto privremenog predsjednika, obećao je brze demokratske izbore, no bez jasna raspoređena. Veliko je pitanje kako sada osigurati da izbori opet ne donesu pobjedu ‘nepočudnim’ strankama i kandidatima i je li vojska nešto naučila iz toga neuspešnog eksperimenta. Istini za volju, vojska to i ne bi trebala znati zato što to nije njezin posao, ali nitko drugi ne može donositi proveđive odluke u zemlji bez konstituirane političke strukture i tradicije. Prema svim dostupnim pokazateljima, Muslimansko bratstvo još je najjača politička snaga u zemlji i može ponovno pobijediti, što jednostavno nije opcija jer poražava smisao prošlosti događaja. Zato bi, po svoj logici, vojska morala preuzeti odgovornost i zabraniti stranku ili njezin nastup na sljedećim izborima. Tko god drugi preuzme vlast, a trebao bi to biti nobelovac Mohamed El Baradei, kandidat liberala i ljevice, neće se, sasvim je sigurno, previše usrećiti. Zemlja je u ekonomski katastrofalnoj situaciji i jedan od prioriteta jest smanjenje ili ukidanje državnih subvencija, što će, gotovo je sigurno, opet izvesti ljude na ulice. Alternative nema: zemlja nema nikakav fiskalni manevarski prostor zbog zaduženosti i deficita, svaka nestabilnost prevodi se u gubitak novca od turizma i Sueskog kanala, kao i bijeg financijska, odnosno previsoke cijene zaduživanja. Imajući sve to na umu, postaje jasno kako zapravo uopće nije važno kakvoga je političkog i vjerskog podrijetla vlast, nego koliko je sposobna ovladati ekonomskim problemima, k tome prijetnjom gradnanskim ratom.
