U drugoj fazi, koja je još uvijek snažno obojena materijalizmom, luksuz se povezuje s tradicijom, obrtništvom i izradom po mjeri, znanjem, nasljedstvom, kvalitetom i ekskluzivitetom. Kupac koristi svoj novac da kupi stvari koje će svima pokazati njegov dobar ukus, znanje i bogatstvo, jer su to predmeti koje ne može imati, pa ni znati odabrati baš svatko. U fazi dva, on će birati Soho House hotele, za odlazak na večeru Kee Club by Dunhill u Šangaju, satove Frederique Constant, mobitel Vertu, naočale Cutler and Gross, odijela po mjeri s londonskog Saville Rowa, konjak Courvoisier, cigare Cohiba, odjeću Ralph Lauren, cipele Tod’s. ‘Luksuzist’ ove faze osjeća se komforinije u svojoj koži negoli kupac koji luksuz poima kroz fazu 1, ali treba potvrditi vlastitog ukusa i pronalazi je u tradiciji i konzervativnim brendovima koji projiciraju ‘stari novac’, pa kupuje stvari koje su skupe i imaju ‘patinu’ te još uvijek voli pokazivati da ‘se ima.
Treća faza luksusa ponajprije se prepoznaje kroz emocije i iskustvo. Luksuzno je ono što je jedinstveno i neponovljivo, ono što samo rijetki i odabrani mogu doživjeti. Naravno, vezano je uz novac, no sofisticirano u pristupu. Suvremeno, ali uz poštivanje tradicionalnih vrijednosti: bezvremeno, senzualno, suptilno, informirano. U igru ulazi samospoznaja, neopipljivo, samozatajnine, koncept ‘insidera’ (cognoscenti), učenja, drame i teatralnosti. Treća faza želi proširiti horizonte, pripadati klubu ljudi koji se znaju zabavljati na profinjen način, poput članova grupe odabranih, A Small World communityja; koji biraju brendove poput Hermes, Burberryja, kristala Lalique, kupuju preko Net-a-Portera ili u koncept trgovini poput pariškog Colettea, nose Stellu McCartney i Garetha Pugha. Oni traže nova čulna iskustva, imaju svoj ‘stav’, ‘drukčiji’ su, ‘kuže’ umjetnost i dizajn, posjećuju umjetničke sajmove Art Basel u Miamiju i Frieze u Londonu, koriste kozmetiku Kanebo, žele se educirati i putovati, izbirljivi su oko usluge više nego oko predmeta, te koriste npr. šminkerski concierge servis kao što je Quintessentially, a odsjedaju u Club hotelu by Ministry of Design u Singapuru.
Dok se certifikatori bore kako doći do posla, građani još uvijek nisu potpuno upoznati što im donose energetski certifikati. Mnogo vremena certifikatori troše na objašnjavanje procesa i što se time dobiva. Vlasnici stanova krivo smatraju da im se certifikat neće izdati ako im je potrošnja velika. Certificiranjem se samo utvrđuje kojem razredu pripadaju. U najbolji A+ ulaze rijetki, a i certifikatori sumnjaju u isplativost ulaganja. Razredi A i B također su odlični i smatraju da će cijena takvim stanovima rasti, a razred G je najgori, što se vidi po velikim troškovima režija.
