Kako su gusari postali ratari jegulje brudet

Mora biti nešto posebno u toj Neretvi kad mlade jegulje, tek izmriješćene u Sargaškom moru kraj Bermuda, kreću na tri godine dug put do nje. U toj predvijoj rijeci prožive desetak godina, do spolne zrelosti, pa ponovno krenu na put k Sargaškom moru gdje ugibaju. A djeca im se vraćaju kući…

Jegulje su grabežljivice; za putovanja morima strah su i trepet ribama i rakovima, a u rijekama napadaju i vodozemce. Poput gusara su, onih koji su pisali povijest neretvanskog kraja. Neretljani su bili hrvatsko pleme koje se u taj predivan, jedinstveni kraj doselilo za velike seobe naroda u 7. stoljeću. Osvojili su područje do Cetine i tamošnje otoke, i stoljećima se razvijali samostalno, uz malo doticaja s ostalom hrvatskom braćom. Nije ih zanimalo plodno neretljansko tlo, draži su im bili bogati mletački brodovi pa su i zaratili s tadašnjim vladarima Jadranu i 840. godine zadali im prvi poraz. Kasnije su se ujedinili s ostalim hrvatskim gusarima pa Mletke sredinom 10. stoljeća natjerali da im plaćaju prolaz Jadranom. U kraju u kojem je dovoljno zabit cijev u tlo pa da iz zemlje poteče voda, dio je tih gusara shvatio kako se može lako prehraniti i preživjeti bez borbe. Transformacija iz ratnika u ratare, voćare i povrtlare išla je polako, sve do prošlog stoljeća kad su počeli isušivati samu deltu Neretve pa su moćvaru pretvorili u plodnu zemlju ispresijecanu brojnim kanalima. Bio je to raj za proizvodnju grožda, kukuruza i maslina sve dok prije pedesetak godina nije počela melioracija kada je produktivno poljoprivredno zemljište povećano desetak puta. Dominantna djelatnost postala je proizvodnja voća, a mandarine s neretvanskih obala s pravom se smatraju najboljima na svijetu.

Melioracijom su uništeni i stari neretvanski rukavci. U delti ih je bilo 12, a ostala su četiri. Ipak, Neretva, ta ljepotica duga 225 kilometara od kojih je samo dvadesetak u Hrvatskoj, i dalje ima divljih dio, prepun jendeka, kako tamo nazivaju kanale u koje se i danas odlazi u lov i ribolov trupama, tradicijskim drvenim čamcima. Izgled toga kraja lako je usporediti sa špicom američke televizijske serije CSI Miami, s onom scenom čamca koji juri moćvarom uz predivne taktove pjesme Won’t get fooled again (Neće nas ponovno prevariti). Neretvom se ne juri. Ona je previše lijepa da se u njoj ne bi uživalo polako, a činjenica da današnji Neretljani plove polako ne znači da će dopustiti da ih ponovno prevare, kako što su, osim melioracijom, učinili gradeći hidroelektrane na bosansko-hercegovačkom dijelu Neretve.