U Hrvatskoj u ovom trenutku ima više od 90 raznih klastera, ali aktivan je samo svaki drugi. A i među njima više je riječ o običnim poslovnim udrugama nego o pravim klasterima. Malo tržište, mali proizvođači i relativno niska konkurentnost recept su za neuspjeh u izvozu, što hrvatski gospodarstvenici vrlo dobro razumiju.
U globaliziranoj ekonomiji gdje vlada zakon velikih brojeva poduzetnici se vrlo često uz pomoć države i Europske unije okreću udruživanju u klasteru da bi efikasnije nastupili na stranim tržištima. Klasteri imaju snažan potencijal jačanja gospodarstva i stvaranja novih inovacija te su jedno od najboljih oružja u borbi protiv nekonkurentnosti. Tako barem kaže ekonomska teorija, a praksa u Hrvatskoj, ali i u svijetu ponešto je drugačija.
U Hrvatskoj u ovom času tako u teoriji ima nešto više od 90 raznih klastera, a zbog gospodarske situacije i niza drugih faktora funkcionira ih samo 60 posto. Naravno, klasteri se uvelike oslanjaju na državne potpore te bi trebali imati tri ključne komponente – poslovnu zajednicu koja proizvodi, akademsku zajednicu koja inovira i državu koja cijeli proces potpomaže novcem i ostalom logističkom podrškom. U Hrvatskoj malo klastera zadovoljava ta tri kriterija, pa se ni ne može govoriti o klasterima, nego o poslovnim udrugama.
