Bilo bi prelijepo da je bar u posljednjih deset godina ovdašnja elita definirala sustav vrijednosti, strateške ciljeve i kriterije kroz koje će se prosijavati ono što će ubuduće dolaziti iz Bruxellesa.
Ipak, vratimo se ekonomiji. Žalosno je što Hrvatska u EU ulazi nakon 20 godina ekonomskog lutanja. Bilo bi prelijepo da je bar u posljednjih deset godina ovdašnja elita definirala, a onda u to uvjerila većinu stanovništva, sustav vrijednosti, strateške ciljeve i kriterije kroz koje će se prosijavati ono što će ubuduće dolaziti iz Bruxellesa.
Umjesto toga u EU ulijećemo baš kao guske u maglu. Koje su, kako se u ovom trenutku čini, potpuno oduvale od očito prenaporna naprezanja političkih mozgova u stvaranju vlastitog plana koji se dijelom uklapa, a dijelom baš ne, u nekakav fluidni zajednički nazivnik interesa politekonomskih zajednica u koju ulazimo.
Vladajuća koalicija predvođena SDP-om, a on personificiran u liku i djelu premijera Zorana Milanovića, gura, koliko se god to nevjerojatno činilo, neoliberalni pogled na vođenje ekonomije. Pa premijer u jednom od rijetkih posjeta realnom sektoru (Končaru) naglašava da se država nema što miješati u biznis. Da treba stvarati uvjete pa će biznis, sâm po sebi, izvući zemlju iz recesije. Nažalost, premijer očito ima krive savjetnike.
Naravno da su reforme nužne. Kad bi se to spustilo na razinu pojedinca, normalno je da nekog čovjeka treba naučiti da ne pljuje na pločnik, da ne briše nos rukavom košulje, da ne krade kod susjeda, da plati ono što je uzeo u prodavaonicu, da pristojno pozdravi koga sretno na ulici… Ali sve to nije dovoljno da taj čovjek zaradi za život.
