Istinski prijatelji

Nadam se da je vlast poslala pozivnice ne samo političarima nego i ljudima koji su se angažirali za Hrvatsku kada to nije bilo isplativo. I nisu ništa očekivali, tražili, a ni dobili zauzvrat.

Iznadilo bi me da među uzvanicima budu ljudi koji su u proteklih dvadeset godina dali velik doprinos za Hrvatsku, poput Alaina Finkelkrauta, Pascalla Brucknera, Mischke Gore, Herwigga Roggemana…

U Tasmaniji uložila više iskrenog entuzijazma i truda u objašnjavanje politikantskog i nepravednog odnosa Haaškog suda prema Hrvatskoj no što su to učinili svi mandatni stanari Banskih dvora i Pantovčaka u posljednjih desetak godina, ljudi poput samozatajnoga njemačkog profesora Herwigga Roggemana, iskrenog ljevičara i iskrenog pobornika međunarodnih kaznenih sudova, koji je potiho i besplatno nastojao ispraviti politikantske stranputice haaške pravde primijenjene na Hrvatskoj, čudom se čudeći zašto to uopće ne zanima njegove hrvatske kolege i učenike…

Ukratko, to su ljudi čiju motivaciju i djelo naš politički establishment, mentalno programiran kao penjači po državnim dužnostima i proračunski krpelji, koji iz svojih pet godina politike nastoje materijalno osigurati svojih pet budućih generacija, uopće ne uspijevaju razumjeti. To su ljudi koji uopće ne zaslužuju njihovu pažnju i poštovanje. Jer tko bi se od njih, penjača po državnim funkcijama, bez novčane naknade i obećavačućega novog mandata zauzvrat, uopće potrudio izguglati osnovne podatke o Tasmaniji, a kamoli učiniti štogod za Tasmaniju, zabada?

Bilo bi mi drago da sam se ovaj put prevarila, da se i za bezuvjetne i besplatne prijatelje ipak nade mjesto na proslavi pristupa Hrvatske zajednici europskih država. Radovalo bi me to zato što me uvijek rastuži što tako mali narod, koji se stalno ljuti, grinta i cendra da je cijeli svijet protiv njega, nije u stanju prepoznati one koji su mu bili istinska potpora ne tražeći ništa zauzvrat. I nije u stanju pokazati gestu zahvalnosti.

Znam doduše da je dijelu našega političkog establišmenta intimno mnogo bliža Carla del Ponte nego Alain Finkelkraut, ali funkcija koju trenutačno obnašaju ipak bi ih trebala barem malo obvezivati. I drugi, možda čak važniji razlog zbog kojeg bi me radovalo da i za bezuvjetne prijatelje bude mjesto na našoj proslavi je u tome što bi to bila gesta kojom bismo pokazali da pomalo učimo poštovati sebe, da polako mijenjamo mentalni sklop prilagođavajući ga europskim standardima. Jer upravo taj nedostatak poštovanja drugih, nedostatak samopoštovanja i apsolutni respekt na granici idolopoklonstva prema moći i sili čine hrvatsku državnu politiku nedoraslom i nevjerodostojnom.

ili, kako je to davno prepoznao i definirao američki kongresnik Dana Rorabacher: Hrvati su ljudi koji pljuju po svojim prijateljima i ljube dupe svojih neprijatelja. Da, i zato nam u ovom trenutku jest najvažnije pod kojim će uvjetima doći Tomislav Nikolić i hoće li Bakir Izetbegović na proslavu stići s prijetnjama s kojima se razbacuje posljednjih dana.