Specifični slučaj

Čovjek bi katkad rekao da su ljudi iz inspekcije rada baš revni i ne dopuštaju da itko odstupi od propisa. Primjer je naše malo građevinsko poduzeće čiji naziv ni identitet direktora ne smijemo spomenuti jer bi mu ovi iz inspekcije mogli ponovno pokucati na vrata.

Naime, naše je poduzeće u ovim teškim vremenima za građevinarstvo do sada redovito isplaćivalo plaće svojim zaposlenicima (doduše minimalne), no u inspekciji kao da su čekali ko napete puške da direktor napravi pogrešan potez. Naravno, dočekali su ga. Prema članku 7. Zakona o minimalnim plaćama (NN 67/08) ‘kaznom od 60 tisuća do 100 tisuća kuna kaznit će se tvrtka ako u propisanim rokovima radniku ne isplati minimalnu plaću, s tim da se (prema stavku 3.) ta kazna množi s onoliko radnika kojima nije isplaćena minimalna plaća. Kaznit će se i odgovorna osoba, tj. direktor sa sedam do deset tisuća kuna (stavak 2.)’.

Zakonodavac je odlučio oštro kazniti one koji se ne drže pravila igre, no naš je problem što se ne kažnjavaju oni koji godinama krše zakone, a onda se sve slomi na onome tko se nastoji držati tih pravila.

Tvrtka u jednom trenutku nije mogla isplatiti minimalnu plaću na vrijeme, tj. petnaestoga u mjesecu. Nekoliko dana poslije stigla je inspekcija koja je utvrdila takvo stanje. Direktor kaže da su vjerovali kako je riječ o namještajci, no, nasreću, to nije bio slučaj jer su i drugim građevinskim tvrtkama inspektori taj dan pokucali na vrata.

Tvrtkino vodstvo isplatilo je minimalne plaće radnicima nekoliko dana nakon dolaska inspektora, no direktor tvrdi da razlog nije bila inspekcija, nego sredstva pristigla na tvrtkin račun koja su preusmjerenja u minimalne plaće. Kao dokaz tome navodi da su do tada redovito isplaćivali minimalne plaće, inače bi inspektori već pronašli nešto.

Tvrtka je neosporno prekršila spomenuti zakon, no je li baš morala biti tako strogo kažnjena? Na ovim smo stranicama već citirali pokojnoga Vladimira Primorca i njegovu rečenicu da se zakoni moraju poštovati, makar i svijet propao. No čini mi se da je u ovom slučaju (ili, možda bolje reći, u ovakvoj situaciji našeg gospodarstva) primjerenije citirati jednog lika – J. B. Tita – koji ni izbliza nije bio ni demokrat ni legalist, a svojedobno je kritizirao suce da se drže zakona kao pijan plota. E, iako se načelno priklanjamo Primorcu, inspektori bi trebali malo ublažiti svoj nastup prema tvrtkama koje ipak isplaćuju plaće radnicima, makar i minimalne, odnosno u specifičnim se slučajevima ne držati zakona kao pijan plota.

Naime, takvo je vrijeme. Dok mnogo tvrtki po nekoliko mjeseci ne isplaćuje ni jednu zarađenu kunu svojim radnicima, drakonski kažnjavati tvrtku koja je prije iznimka nego pravilo kad su u pitanju obligativni odnosi doista nije pošteno. Zašto, primjerice, inspektori nisu prije bilo kakva kažnjavanja upozorili odgovorne u tvrtki da bez obzira na situaciju moraju poštovati zakonski rok isplate minimalnih plaća pa ih drugi put doista kazniti ako ne ispune svoju dužnost. Inspektori bi trebali raditi svoj posao, jer zato ih plaćamo, no trebali bi imati i osjećaj za trenutak te znati koja je tvrtka okej u ovako teškoj situaciji i koju treba samo malo pogurati da i dalje poštuje zakone.

Ne želim da me se shvati kako generaliziram ponašanje naših inspektora jer sam uvjeren da među njima ima i onih koji savjesno rade svoj posao. No u ovom slučaju, bez obzira na to što su radili svoj posao, čini mi se da je ovo dobar primjer da se upozori na još dublji problem u našem društvu.

Pitanje je koliko oni sami dosljedno rade svoj posao, odnosno, da budem precizniji, upravo zbog mnogo primjera tvrtki koje ne plaćaju svoje radnike vjerujem da svoj posao obavljaju selektivno. Kad bi inspektori radili svoj posao, ministar Slavko Linić bio bi zadovoljan punjenjem proračuna samo od kazni. No velike ribe ne diraju previše iako mnogo lakše mogu podnijeti toliku kaznu, a strogoću treniraju na malima kako bi prikazali da u ovoj državi i oni ipak nešto rade.