KAZALIŠTE

U doba stalne nestalnosti, neizvjesnosti i promjenjivosti, koja je, ruku na srce, kao takva u životu uvijek prisutna, samo što je danas deklarativna pa čak i potencirana kulturom i sustavom vrijednosti u kojem živimo, odabir Voltaireova ‘Candidea ili optimizma’ kao predloška, odnosno repertoarnog naslova, sigurno je aktualan, zanimljiv i nadasve prihvatljiv publici. Ironija, parodija, fino, filozofsko ismijavanje načina života, propagiranih modela i načina mišljenja, potrebno je danas baš kao što je bilo u Voltaireovo vrijeme.

Filozofski roman o Candideu, neiskvarenom, ‘bijelom’ (prijevod imena, od latinskog ‘candidius’) mladiću, onome koji želi vjerovati onome što ga uče, ali uz prosudbu svoga zdravog razuma i iskustva, protagonistu koji doslovno i preneseno putuje, plovi kroz život otkrivajući ga u svim njegovim pojavnostima, matrica je za priču o uvidu u realno stanje svega onoga čemu nas odmalena uče.

Sveprisutna tvrdnja Voltaireova doba, aktualna nadasve danas, da živimo u najboljem od svih mogućih svjetova, u romanu je parodirana fabulom. Candide susreće ljude čiji životi svjedoče savsim suprotno, bez obzira na to što njegov učitelj ne odustaje od svojih teorija o optimizmu ni u najekstremnijim situacijama, ni nakon suočenja s najradikalnijim primjerima nepravde, nesreće, naopako stvarnosti same. Voltaireova potreba, rekla bih potreba njegova vremena, za ismijavanjem filozofa i kvaziučitelja, kao i parodiranje tada popularnih pustolovnih romana, u svakome slučaju nalazi vrlo izravnu vezu s modelima života koji nam se danas vrlo nasilno i eksplicitno serviraju. Zato su na sceni kostimirani glumci, dijelovi romana osmišljeni su u scensku cjelinu, jer zaista sami za sebe govore dovoljno, pa takozvano osuvenjenjivanje klasika ili bilo kakva ‘aktualizacija’ nisu potrebni. Dolenčićeva režija nosi sva obilježja njegova autorskog rukopisa, ali u toj je predstavi, zbog svojevrsne narativne linije događanja dobila još jednu dimenziju – osjećaj za detalj, epizodu naspram cjeline, gdje ritam nije narušen, štoviše.

Scensko je zbivanje dinamično, a osobito su dobro koncipirane grupne scene u koje se pojedinci integriraju, prateći tako idejnu odnosno dramaturšku niti predstave. Treba spomenuti svakako vizualni identitet, scenografiju i kostimografiju Valentine Crnković, i dobro osmišljen scenski pokret, suradnica je Iva Peter Dragan. Zbog siline i množine događaja i osoba koje Candide susreće tijekom romana odnosno predstave, Gavellin ansambl ima višestruke uloge, i u tome je zaista vrlo dobar. Izdvojila bih Barbara Nolu i Jelenu Miholjević te središnji par, Candide Enesa Vejzovića i njegovu Cunegondu (odlično ‘drugo lice’ idealizirane gospe, nedostupne voljene) Natašu Janjić.

Poznato Candideovo geslo nakon razočaranja u opće, da se treba koncentrirati na pojedinačno odnosno da svatko treba obrađivati svoj vrt, ostaje doduše nedovoljno razrađeno. No bez obzira na to (ta je pozicija diskutabilna, i redateljev je odabir), Candide ili optimizam jedan je od naslova s Gavellina repertoara koje svakako treba preporučiti.