s v i j e t

Krajnje opasna suradnja države i privatnih kompanija u špijunskom biznisu. Edward Snowden nije svijetu rekao nešto što se već odavno ne zna. Da, vlade nas prisluškuju, što je dovoljno loše. A još je lošije da taj ‘posao’ daju privatnim tvrtkama. To je sve veći biznis. Samo je tvrtka Booz Allen Hamilton, u kojoj je Snowden radio, imala 3,85 milijardi dolara vrijedne ugovore s američkom vladom.

Lučajno ili ne, jedan od najvećih špijunskih skandalova provaljen je neposredno nakon rasprava o ranjivosti Amerike i Velike Britanije na prisluškivanje iz Kine, ali i nakon velikog sastanka dvaju najmoćnijih ljudi na svijetu, predsjednika SAD-a Baracka Obame i kineskog mu kolege Xi Jinpinga. Jedna od glavnih tema njihovoga intimnog druženja u Kaliforniji bila je, ironično, američka cybersigurnost, koju navodno redovito narušavaju hakeri kineske vlade. Zastupnici u parlamentima Amerike i Velike Britanije proteklih su mjeseci strašno zabrinuti zbog opsežne upotrebe kineske opreme u svojim telekomunikacijskim sustavima, ali problem, izgleda, nije u Kini, nego mnogo bliže. Edward Snowden, vanjski zaposlenik američke sigurnosne agencije NSA, svijetu je potvrdio ono što svijet već zna – da ga Amerikanci neprekidno i nevjerojatno lako prisluškuju. Jedino što čudi je toliko čudenje. Istini za volju, nije riječ o nečemu što se ne bi očekivalo ili bilo javna tajna odavno. Ipak, kada je spoznaja izašla iz filmova i serija u stvarnosti, mnogi su ostali zabezečnuti koliko malo privatnosti imaju i koliko je jednostavno jednom očalinku zabijenom u neki opskurni ured znati sve o njima.

Snowden je cijelu priču ispričao novinarima Guardiana i Washington Posta u Hong Kongu i ubrzo nestao, svjestan da ‘cinkanje’ američke vlade obično završava bjesomučnim gonjenjem ‘zviždača’, ne i onih koje je raskrinkao. Mlađi, bivši zaposlenik CIA-e tako potanko objasnio kako Amerika glatko prisluškuje telefonske razgovore, čita e-mailove i bez ikakvih problema prati svu elektroničku komunikaciju diljem svijeta, čak i izravno sa servera velikih kompanija poput Googlea, Skypea, Facebooka i drugih. Naravno, buru u Washingtonu nije trebalo dugo čekati, američki su ja-strebovi ubrzo počeli zahtijevati njegovo izručenje i propisno kažnjavanje, pa je Snowden nestao iz hotela u kojem je boravio.

‘Obični’ ljudi, pak, počeli su pružati podršku čovjeku koji je ‘zviždanje’ opravdavao ideološkim razlozima i činjenicom da ne može tolerirati takvo narušavanje ljudske privatnosti i demokratskih vrijednosti. – Ne želim živjeti u društvu koje čini takve stvari… ne želim živjeti u svijetu kojem se bilježi sve što kažem i napišem – objasnio je Snowden svoje pobude u videu objavljenom 6. lipnja na Guardianovoj internetskoj stranici.

Grupa na Facebooku u samo je nekoliko sati prikupila oko osam tisuća dolara za njegovu pravnu obranu, a prikupljeno je i 25 tisuća potpisa za njegovo pomilovanje, sve prije nego je pravna procedura protiv njega uopće pokrenuta. No ako je nešto sigurno, to je da će Amerika napraviti sve da bi ga kaznila. Iako je većina dužnosnika i političara zauzela očekivano neprijateljsko stajalište prema Snowdenu, ima i onih koji su izražili slaganje. Ron Paul, neuspješni republikanski kandidat za predsjednika prošle godine, primijetio je da trebaju biti zahvalni Snowdenu jer se čini da vlada zna više o tome što Kongres čini, iako bi trebalo biti obrnuto.

Zasad je nejasno je li Snowden imao jasan plan ili se preračunao jer pravni stručnjaci podsjećaju na sporazum o izručivanju između Hong Konga i SAD-a koji bi omogućio relativno lako vraćanje nestašnog 29-ogodišnjaka u krilo domovine. Guardianov novinar Ewen MacAskill tvrdi da Snowden nije razradio što nakon objavljivanja priče. Prema njemu, Snowden će vjerojatno pokušati dobiti azil u nekoj od prijateljskih zemalja, a moguća je i bitka između Kine i Amerike u vezi s njegovom sudbinom. Ako bi to učinio u Hong Kongu, većina stručnjaka sumnja da bi uspio. Snowden je spomenuo i Island kao mogućnost, državu koja je u prošlosti već širila ruke za neke američke bijegunce poput Bobbyja Fischera, ali nagađanja smatraju to manje vjerojatnim. U Reykjaviku je vlada naklonjena Americi i nesklona održavanju imidža zemlje-utočišta.

Druga tema koja je dobila pažnju posljednjih dana je upotreba vanjskih suradnika, odnosno eksternalizacija osjetljivih funkcija države, recimo prepuštanje prilagođavanja cijelog svijeta privatnim kompanijama, odnos koji je posebno procijenio nakon 11. rujna 2001. godine. Snowden, momak koji nije završio ni srednju školu je, naime, službeno zaposlenik tvrtke Booz Allen Hamilton i za NSA je kao vanjski suradnik radio četiri godine. Prema vlastitom iskazu, potrebne dokaze kopirao je u uredu NSA na Havajima, nakon čega je šef rekao da treba nekoliko tjedana slobodno zbog liječenja epilepsije.

Prema nekim procjenama trenutačno gotovo pola milijuna ljudi zaposlenih u privatnim kompanijama ima najviša sigurnosna odobrenja, a oko četiri milijuna ima pristup povjerljivim informacijama. Imajući u vidu štetnu obavještajnih zaposlenih iz državnih u privatne vode i obrnuto, kao i kolicišnu novca u pitanju, za pretpostaviti je da će taj broj samo rasti. Primjerice, sadašnji šef obavještajnih službi James Clapper bivši je zaposlenik spomenute kompanije koji je šest godina radio kao vanjski obavještajni suradnik. Michael McConnell, potpredsjednik tvrtke, bio je šef NSA od 1992. do 1996. i direktor obavještajnih službi od 2007. do 2009.

Premda su proračuni i veze državnih i privatnih tvrtki tajni, nagađa se da je 2011. samo Booz Allen Hamilton imao 3,85 milijardi dolara vrijedne ugovore s američkom vladom. Što se usamljenog heroja Snowdena tiče, momak je nakon odustajanja od škole karijeru počeo kao kandidat za američkog specijalca, ali nakon što je slomio obje noge u nesreći, premješten je u osiguranje jedne od zgrada NSA. Otuda prelazi u odjel IT-a CIA-e i biva ubrzo premješten u američko veleposlanstvo u Ženevi, a 2009. prelazi u privatni sektor i biva raspodijeljen u Japan, u zgradu NSA, za koju je radio do sudbonosnog ‘zviždanja’. U razgovoru s novinarima kao svoj najveći strah naveo je mogućnost da se nakon ovoga ništa neće promijeniti, a sudeći prema smjeru u kojem sve izjave i rasprava ide (nije problem prilagođavanja, ni krajnje opasna slizanost privatnog i državnog) u krivu je. Promijenit će se – nagore.

Upozorenja o opasnim rizicima nađenima u nekim proizvodima prošle je godine bilo 14 posto manje nego 2011. No Komisiju zabrinjava razmjena informacija u slučajevima varanja u prehrambenoj industriji, zbog čega je donijela akcijski plan u pet točaka.

Godišnje izvješće o Europskom sustavu za brzo upozoravanje o prehrambenim proizvodima (RASFF) za prošlu godinu, objavljeno ovoga tjedna, otkrilo je da je gotovo 50 posto obavijesti o odbijanju dopuštanja prelaska granice vezanih uz prehrambene proizvode bilo zbog rizika sigurnosti hrane. Prošle je godine broj upozorenja RASFF dosegao 8797, što predstavlja pad od 3,9 posto u odnosu na godinu prije. Od njih je 3516 bilo izvornih upozorenja (40 posto), a preostala su bila dodatna upozorenja. Te brojke predstavljaju pad od 7,8 posto izvornih upozorenja i pad dodatnih upozorenja za 1,2 posto. Upozorenja na opasne rizike nađene u nekim proizvodima bilo je ukupno 526, što je 14 posto manje u odnosu na 2011.

RASFF je uspostavljen prije 30 godina u obliku IT alata koji omogućuje prekogranično razmjenjivanje informacija između agencija zaduženih za sigurnost hrane i ima ključnu ulogu u osiguravanju visoke razine sigurnosti hrane u EU. Kada se takav proizvod identificira, RASFF upozorava treću zemlju iz koje je proizvod krenuo prema EU da poduzme mjere i spriječi ponavljanje situacije. Ako se detektira trajan i ozbiljan problem, Europska komisija šalje pismo vlastima dotične zemlje u smjeru poduzimanja hitnih mjera poput blokade izvoza ili jačanja kontrole.

U okviru izvornih upozorenja odaslanih unutar RASFF-a tijekom prošle godine, 9,4 posto odnosilo se na hranu za životinje, a 8,5 posto bilo je povezano s materijalima koji bi mogli biti u kontaktu s hranom. Te su brojke na razini onoga što je prijavljeno godinu ranije, a upozorenja vezanih uz hranu bilo je 2885. U rujnu prošle godine češka agencija za sigurnost hrane obavijestila je RASFF o osobama otrovanima metanolom nakon konzumacije žestokog alkohola, što je na kraju rezultiralo s 36 smrtnih slučajeva. Češke vlasti upotrijebile su RASFF da bi brzo obavijestile druge države članice o mjernama i istražnima radnjama koje su poduzete.

S obzirom na to da je RASFF prije svega platforma za razmjenu informacija o sigurnosti hrane, slučaj u Češkoj i skandal s konjskim mesom povukli su pitanje razmjene informacija u slučajevima rastuće pojava varanja u prehrambenoj industriji. Komisija je zato donijela akcijski plan u pet točaka s ciljem zatvaranja rupa identificiranih tijekom skandal s konjskim mesom i uspostavljanja procedura za brzu razmjenu informacija i upozorenja u slučajevima koji čine prijevaru u prehrambenoj industriji.

Mreža RASFF omogućuje brzu izmjenu informacija između zemalja članica i Komisije kada se uoče rizici za ljudsko zdravlje u lancu ljudske i životinjske prehrane. Svi članovi mreže (EU, Komisija, EFSA, ESA, Norveška, Lihtenštajn, Island i Švicarska) imaju danonočni servis koji osigurava efikasno slanje, primanje i reagiranje na hitna upozorenja. Zahvaljujući RASFF-u izbjegnuti su mnogi prehrambeni rizici prije nego su načinili štetu potrošačima.