Opasna igra Zapada s turskim prosvjedima i porukama Erdoganu

Vrlo sam sumnjičava prema zapadnjačkim igrama u državama i kulturama koje ne poznaju i čije posljedice poslije nisu u stanju kontrolirati. Kao, primjerice, arapska proljeća.

Istanbulske demonstracije ne mogu destabilizirati Erdoganu, a kamoli srušiti ga. To je samo poruka turskom šefu države da kao pouzdani saveznik Zapada u bliskoistočnim odnosima ipak malo prikoči autoritarnost i islamizaciju.

Pitaju me što se to uistinu događa u Turskoj. Ono što vidim, slušam, što čitam jest da u Istanbulu već dva tjedna traju demonstracije na Trgu Taksim i obližnjemu parku Gezi. Model mi se čini otvoreni i prijatno poznat. Ali što su stvarni motiv i pozadina, a što su moguće posljedice? Pitala sam one koji bi mogli znati. Ni oni ne znaju. Svjetski analitičari koji su arapska proljeća u državama sjeverne Afrike oduševljeno pozdravljali kao veliki val demokracije, a koja su u nastavku na vlast dovela islamističke pokrete, prilično su oprezni kad je riječ u Turskoj. Ne najavljuju tursko ljeto.

Zasad je izgledno da je u Istanbulu sve počelo kao ekološki prosvjed protiv uništenja gradskoga parka Gezi kako bi se sagradio trgovinski centar, ali vrlo se brzo pretvorilo u otvoreni prosvjed protiv premijera Recepa Tayyipa Erdoganu i njegova autoritarnog načina vladanja. I sasvim je očito da su demonstracije dizajnirane po mjeri (zadnjih) medija, što je kulminiralo s poznatom fotografijom žene duge raspuštene kose u crvenoj haljini koja kao simbol slobodarske, sekularne i europske Turske prkosi oklopnjaku Erdoganove policije. Modelski, istanbulske demonstracije tako podsjećaju na zagrebačke demonstracije za spašavanje Cvjetnoga trga od gradnje šoping-centra. No s obzirom na veličinu Turske (75 milijuna) i Istanbula (13 milijuna) čini mi se da su te istanbulske demonstracije čak razmjerno manje od onih zagrebačkih. Samo što su kamere svih svjetskih televizija već dva tjedna usredotočene na Trg Taksim pa se čini da izvan njega Istanbul i Turska ne postoje. Zagrebačke demonstracije nisu uspjele ugroziti Milana Bandića, a kamoli svrgnuti ga. Još je manje izgleda da istanbulske demonstracije ozbiljno naude vlada-vini premijera Erdoganu. Unatoč tome što on doista Turskom vlada autoritarno, što ju je potpuno udaljio od Atatürkove sekularnosti i postupno je islamizira, što su slobode u Turskoj uistinu sve ugroženije. Uostalom, Turska je svjetski rekorder prema broju zatvorenih novinara. Zapadni saveznici to su dosad tolerirali Erdoganu. Pozatvarao je generale i napravio veliku čistku u vrhu turske vojske, koja je jamač sekularnosti turske države još od Atatürkova doba. Zapadni saveznici nisu reagirali. A ni iznutra nije bilo pobuna zbog autokratskog vladanja. Prvo, zato što režim u Turskoj tradicionalno jest prilično autoritarn, nekad više, nekad manje. I drugo, Erdoganova je Turska znatno gospodarski rasla, što amortizira demokratske deficite. Sličan je slučaj Putinova Rusija.

U vanjskoj politici Erdogan sa svojim jakim kartama zna savršeno igrati sa zapadnim saveznicima. Njima je Turska iznimno važna: kratkoročno zbog rata u Siriji, dugoročno zbog kontrole iranskog utjecaja na Bliski istok i zbog ukupnih bliskoistočnih odnosa te zbog odnosa prema državama sjeverne Afrike. Stoga su uvijek bili spremni progledati kroz prste turskim vođama zbog demokratskih deficita na unutarnjem planu. Tolerirali su Erdoganu veliku islamizaciju države i društva, nemaju ništa protiv njegovih ambicija na Balkanu, gdje otvoreno provodi neootomansku politiku, odnosno politiku povratka turskog utjecaja koji njegov vanjskopolitički ministar Ahmet Davotoglu veliča kao zlatno doba stabilnosti i napretka. Pa tako, primjerice, podupiru sve veću tursku ulogu u (Federaciji) BiH (ili barem nemaju ništa protiv), u kojoj su u pravilu tamošnji Hrvati moneta za ‘potkusurivanje’. No to ne primjećuje nitko relevantan ni u Hrvatskoj, zato ne začuđuje be nevoljnost zapadnih saveznika. Sve su mu bili spremni oprostiti samo da ostane zapadni saveznik prema Bliskom istoku. A onda, usred te tolerancije prema Erdoganu, odjednom se dogode zapadnjački dizajnirane demonstracije ekoloških udruga za preraslju u masovne prosvjede, i to pod budnim okom zapadnih medija. Nije ozbiljno ni pomisliti da itko računa kako te demonstracije mogu destabilizirati Erdoganu, a kamoli srušiti ga. Ta on ne trepnuvši zatvori cijeli general-štab. Za njega udruge civilnog društva nisu pozornosti vrijedan protivnik. Stoga se istanbulske demonstracije možda najprije mogu protumačiti kao zapadna poruka Erdoganu da malo prikoči autoritarnost i islamizaciju. Premda, vrlo sam sumnjičava prema zapadnjačkim igrama u državama i kulturama koje ne poznaju i čije posljedice poslije nisu u stanju kontrolirati. Kao, primjerice, arapska proljeća.