Specijal

Istraživanje ‘Hrvatski kvocijent inovativnosti – HKI’ pokrenuli su 2011. savjetnička tvrtka Sense Consulting, poslovni tjednik Lider i Veleučilište Vern’. HKI istražuje i mjeri razinu inovativnosti hrvatskih tvrtki analizirajući stanje njihovih inovacijskih kapaciteta, strategija, postupaka, procesa i modela koji potiču stvaranje inovacija. U usporedbi s prošlogodišnjim istraživanjem ove godine bilo je uključeno mnogo više ispitanika (povećanje od gotovo 150 posto). Sudjelovalo je ukupno 300 malih, srednjih i velikih tvrtki iz različitih djelatnosti te iz različitih županija. Njihovi rezultati uspoređeni su s ostalim tvrtkama u njihovim kategorijama. Ispitane su 254 male tvrtke (manje od 50 zaposlenika), 32 srednje tvrtke (od 50 do 250 zaposlenika) te 14 velikih tvrtki (više od 250 zaposlenika). S obzirom na djelatnosti ispitano je 89 tvrtki (30 posto) koje se bave proizvodnim djelatnostima, i 211 tvrtki (70 posto) koje se bave uslužnim djelatnostima.

Nije im prioritet. Pod inovativnošću ne misli se samo na stvaranje poduzeća ili proizvoda visokih tehnologija ili na istraživanja koja su temelj za stvaranje novih proizvoda. Inovativnost je u širem značenju nov pristup radu i načinu na koji se radi, jednako kao što je to odnos prema poslovnim i proizvodnim procesima ili krajnjim proizvodima. Osim toga novo znanje i ideje ne stvaraju same po sebi uspješne inovacije. Uspješna interakcija između poduzeća, akademskog sektora i javne uprave postaje ključna za pretvaranje novog znanja i ideja u komercijalno iskorištive proizvode, gospodarski rast i društvenu dobrobit.

No samo 38 posto tvrtki smatra inovacije jednim od tri glavna prioriteta u poslovanju, a 43 posto ispitanih tvrtki ne smatra ih prioritetima. Isto tako čak 48 posto ispitanih tvrtki nema inovativnost navedenu među svojim dokumentima, dok 25 posto njihovih navodi je jedino u svojim promidžbenim materijalima. To ide u prilog pretpostavci da tvrtke u Hrvatskoj ne razmišljaju dovoljno o inovacijama kao mogućnosti rasta i razvoja tvrtke, zbog čega razvoju inovacija ne posvećuju dovoljno pozornosti. Također se pokazalo da pristup inovativnosti oscilira ovisno o kategoriji kojoj pripadaju ispitate tvrtke (male, velike i srednje).

Od ispitanih tvrtki 52 posto ideje razvija u spontanom procesu, malo ih (samo pet posto) ima portal ili osobu zaduženu za prikupljanje ideja i njihovo vrednovanje.

Većina tvrtki nema u ukupnom proračunu osiguran novac za razvoj inovacija, što potvrđuje da nisu dovoljno zainteresirane i informirane o razvoju inovacija. Male i srednje tvrtke prema iznosima namijenjenima za inovacije jako zaostaju za velikima (57 posto velikih tvrtki ima inovacijski proračun, nema ga čak 70 posto malih i 61 posto srednjih). Jedan od razloga jest što takve tvrtke nalaze novac potreban za razvoj. Iako su im razne državne i potpore EU dostupnije nego velikim tvrtkama, ne koriste se time dovoljno. Samo 14 posto tvrtki kao izvor financiranja inovacija navelo je razne oblike potpore. Između tvrtki koje su izjavile da za razvoj i tvrtki rabe vlastita sredstva i onih koje nemaju proračun za inovacije postoji velika korelacija (0,98).

Nameće se zaključak da tvrtke koje novac dobiju za razvoj i primjenjuju inovaciju (u sklopu programe potpore ili kreditnih linija) taj novac iskorištavaju upravo za tu svrhu. Taj rezultat pokazuje da bi male i srednje tvrtke u Hrvatskoj trebale posvetiti više pozornosti izgradnji vlastitih inovacijskih kapaciteta, bolju integraciju inovacijskih procesa u svoje poslovanje i razviti strategiju čiji bi cilj bio stalan razvoj inovacijskih kapaciteta.

Problem neprepoznavanja važnosti postojanja formalnog okvira za razvoj inovacija i problemi koje male i srednje tvrtke imaju u financiranju inovacija mogu se djelomično riješiti ili bar ublažiti uporabom novca raznih državnih potpora ili potpora EU, izravnim ulaganjima ili ulaganjem u izobrazbu zaposlenika.

Na nestrukturiranost procesa razvoja inovacija upućuje i podatak da samo 36 posto tvrtki ima sustavan inovacijski proces.

Mnogo tvrtki inovativnosti ne pridaje dovoljno pozornosti u strategiji poslovanja, zbog čega ima nisku stopu uspješnosti u komercijalizaciji inovativnih proizvoda. Većina tvrtki nema organiziran sustav za prikupljanje, procjenu i odabir ideja, prethodno uspješno komercijalizira ideje te nema osobu odgovornu za inovacije. Iako 53 posto ispitanika inovacije navodi kao jedan od deset prioriteta poslovanja, a 28 posto kao jedan od glavna tri prioriteta, samo 27 posto svih tvrtki ima strategiju razvoja poznatu svim zaposlenicima. Na neki način gotovo sve tvrtke nagrađuju najinovativnije zaposlenike (najčešće jednokratnim novčanim nagradama), ali u isto vrijeme 54 posto njih inovativnost nije navelo u ugovorima o radu. Samo sedam posto tvrtki odvaja radno vrijeme zaposlenika za rad na inovacijama. Više od trećine tvrtki nema novac namijenjen za razvoj inovacija. Financiraju se najčešće vlastitim sredstvima ili pozajmicama (65 posto), 12 posto tvrtki koristi se kreditima poslovnih banaka, a samo 14 posto dostupnim potporama. Razvoj ideja spontanom procesom smatra 52 posto tvrtki, 43 posto ispitanika inovativnost nije uključilo u tvrtkine dokumente, a 47 posto tvrtki ne smješta inovacije u glavnih 10 prioriteta poslovanja. Sustavno uspostavljen inovacijski proces za sve faze inovacije – od ideje do komercijalnog proizvoda – ima 36 posto tvrtki. Najbolje ocijenjena tvrtka osvojila je 79 posto od maksimalnog broja bodova, a prosječan broj bodova svih ispitanika samo je 49 posto od maksimalnoga.

S obzirom na to da se većina dosadašnjih istraživanja uglavnom bavila analizom broja inovacija, inovacijskih rezultata ili ulaganjima u istraživanje i razvoj, vrijednost HKI-ja stoga je u otkrivanju ‘istraživačke niše’ i bavljenju problemom nedovoljnog razumijevanja potrebe njegovanja inovacijskog sustava i inovacijskih kapaciteta tvrtke kao nužnih preduvjeta za sustavno i kontinuirano inovativno djelovanje.

Sudjelovanje Veleučilišta Vern’ u projektu ‘Hrvatski kvocijent inovativnosti’ još je jedna prilika za izravno uključivanje studenata u upoznavanje specifičnosti stvarnoga poslovnog svijeta. Vern’ u je kao obrazovnoj instituciji bilo važno sudjelovati u izradi metodologije istraživanja i postupaka vrednovanja inovativnosti hrvatskih tvrtki, a u Sense Consultingu i Lideru imao je odlične i iskusne partnere koji su ušli u ovaj projekt radi educiranja javnosti, ali i pomaganja hrvatskim tvrtkama u boljem snalaženju na tržištu. Pristigli odgovori i dobivene informacije bili su vrlo korisni pri procjenjivanju inovativnosti i stjecanju uvida u područja koja su ključna za povećanje inovativnosti u hrvatskim tvrtkama.

Oba su dosadašnja istraživanja pokazala da tvrtke koje imaju razrađene procese za poticanje inovativnosti uspješnije odlijevaju krizi. Zanimljivo je i to da tvrtke koje su u posljednjih nekoliko godina izasle s inovativnim proizvodima i uslugama nisu stale na tome: one znaju da još ima prostora za usavršavanje procesa koji će omogućiti kontinuirano poticanje inovativnosti. Nadalje, potvrđeno je da je razdoblje potrebno za plasiranje inovativnog proizvoda/usluge na tržište i dalje predugo, a da su male tvrtke po prirodi djelovanja od početka usmjeren na stvaranje inovativnih proizvoda i usluga, jer je to uvjet njihova opstanka i konkurentnosti na tržištu.

Nadalje, samo četvrtina tvrtki ima organiziran sustav za poticanje i prikupljanje ideja zaposlenika. Sve to ostavlja tvrtkama mnogo prostora za veća ulaganja u razvoj vlastitih inovacijskih kapaciteta, procesa i strategija. Zanimljivo je da, iako je za 52 posto tvrtki razvoj ideja spontan i iako 61 posto njih nema formuliranu strategiju razvoja, čak 82 posto njih provjerava inovativnost potencijalnih zaposlenika tvrtki koristeći se nekom metodom. Poslodavci najčešće (u 28 posto slučajeva) odabiru životopis za provjeru inovativnosti potencijalnih zaposlenika. Bez obzira na provjeru inovativnosti koju provode pri zapošljavanju poslodavci u ugovore o radu u čak 54 posto slučajeva ne uključuju inovativnost, radno vrijeme koje radnik treba provesti razvijajući inovacije ni financijsko nagrada zaposlenika u slučaju uspješne komercijalizacije. Uključenje tih klauzula u ugovore može znatno poboljšati motivaciju zaposlenika, što osigurava preduvjet za lakši i uspješniji razvoj i komercijalizaciju inovacija.

Ako u tvrtki ima inovacijskih kapaciteta u koje se redovito ulaže i ako ima formalnih strategija razvoja inovacija poznatih svim zaposlenicima, može očekivati mnogo bolji inovacijski rezultat.

Prema rezultatima može se zaključiti da velike tvrtke zbog lakše dostupnoga novca mogu brže komercijalizirati inovacije od malih i srednjih tvrtki unatoč mnogo složenijem razvoju inovaciju nego u malim i srednjim tvrtkama. Velike tvrtke nisu u prednosti upravo zbog mnogo zaposlenika. U manjim tvrtkama informacije mnogo brže putuju od osobe s idejom do uprave ili osobe zadužene za njihovo vrednovanje (ako ona postoji). Brži je i prijenos informacija u suprotnome smjeru: zaposlenik brže i izravno može dobiti smjernice za daljnji razvoj, upute te sredstva koja mu trebaju za razvoj. Osim toga, da bi se skratilo vrijeme do komercijalizacije, u manjim se tvrtkama u razvoj brže može uključiti više osoba ako se procijeni da je inovacija važna i da postoji potencijal za uspješan plasman na tržište. Nepostojanje formalne strategije razvoja inovacija u većini tvrtki očituje se i u tome da pola ispitanih tvrtki nema ni ured ni menadžera za bavljenje inovacijama, a samo ih neznatno ima osobu ili tim zadužen za razvoj inovacija. Zbog nedostatka resursa, osobito u malim i srednjim tvrtkama, one ne mogu jednu osobu ili cijeli tim zaposlenika zadužiti za rad isključivo na inovacijama.

Da bi uspješno uspostavile inovacijske procese, tvrtkama su važni i sastanci koji služe njihovu osmišljavanju. Pokazalo se da 30 posto tvrtki uopće ne održava sastanke za osmišljavanje inovacija, a 41 posto održava ih svaki mjesec ili češće. Kvartalno takve sastanke održava 14 posto tvrtki, a 15 posto jedanput ili dvaput tijekom godine. Malo bolji rezultat daju odgovori na pitanje o sastancima kojima se poboljšavaju poslovni procesi (samo ih 13 posto tvrtki ne održava, 32 posto održava ih jedan do četiri puta na godinu, a 55 posto svaki mjesec ili češće). Zbog nedovoljne osviještenosti tvrtki o potrebi za inovacijama pak zabilježen je poražavajući podatak da čak 71 posto tvrtki nema zaštićene proizvode.

Inovacije su glavni prioritet ili među tri prioriteta u poslovanju. U 2011. godini 68 posto tvrtki je smatralo inovacije prioritetom, dok je 2013. godine taj postotak pao na samo 38 posto. Također, 2011. godine 63 posto velikih tvrtki imalo je sustavan inovacijski proces, dok je 2013. godine taj postotak pao na 29 posto. U 2011. godini 50 posto tvrtki financiralo je inovacije iz vlastitih izvora, dok je 2013. godine taj postotak porastao na 65 posto. U 2011. godini 44 posto tvrtki imalo je osobu, tim ili ured zadužen za inovacije, dok je 2013. godine taj postotak porastao na 69 posto. Strategija inovacija kao dio ukupne strategije poznata svim zaposlenicima bila je prisutna u 2011. godini u 45 posto tvrtki, dok je 2013. godine taj postotak pao na 27 posto. U 2011. godini 41 posto tvrtki nije imalo zaštićene proizvode, dok je 2013. godine taj postotak porastao na 71 posto. U 2011. godini 12 posto tvrtki ostvarivalo je više od 70 posto prihoda od inovativnih proizvoda, dok je 2013. godine taj postotak pao na 7 posto. Također, 2011. godine 73 posto tvrtki smatralo je da ih partneri doživljavaju inovativnima ili vrlo inovativnima, dok je 2013. godine taj postotak pao na 40 posto. Na kraju, 2011. godine 70 posto tvrtki smatralo se inovativnima ili vrlo inovativnima, dok je 2013. godine taj postotak pao na 39 posto.