Braneći sekularnu državu, Atatürkova djeca plaše osjetljive investitore

Velik i brz napredak turske ekonomije proteklih godina počeo je kopnjeti, zbog čega se neki analitičari brinu da bi širenje nemira moglo ozbiljno utjecati na sve krhku ekonomiju. Ahilova peta Turske ovisnost je o stranom financiranju, odnosno godišnja potreba od 200 milijardi dolara za pokrivanje deficita i servisiranje javnog duga.

Iako se činilo da će Tursku zaobići trend prosvjeda koji je zahvatio Bliski istok i sjever Afrike, jedan park pokazao je suprotno. Prilično neočekivano, zemlja koju se doživljavalo kao oazu stabilnosti pretvorila se u proteklih pet dana u ratnu zonu u nekim gradovima, premda malo tko želi govoriti o nekakvom ‘turskom proljeću’. Isprva sasvim bezazlen protest protiv uništavanja jednog od posljednjih parkova u staroj istanbulskoj četvrti Taksim, kako bi se napravilo mjesta za novi šoping-centar, prerastao je u izjašnjavanje desetaka tisuća ljudi protiv vlade Recep Tayyipa Erdoğana. Nakon prvotne zaprepaštenosti, postalo je ubrzo jasno zašto je jedan banalan prosvjed urbanističkog tipa postao opći izraz nezadovoljstva smjerom i metodama vladavine stranke Pravda i razvoj (AKP), čija bi se ideologija mogla okarakterizirati kao reformirani islamski fundamentalizam.

Reformiran tek na papiru, jer je Erdoğanova pužajuća islamizacija zemlje s izrazito jakom sekularnom tradicijom naletjela na ozbiljan otpor građana. Sve snažniji pritisni na medije (više novinara u zatvoru nego Kina i Iran zajedno, što dosta govori i o zapadnoj propagandi), jačanje rigoroznih vjerskih društvenih normi (posebice rastući pritisak na konzumaciju i prodaju alkohola ili ograničavanje prava pobačaja), autoritarno vladanje Erdoğana bez prave opozicije i kontrole s jasno izraženom željom za prelazak na ‘napumpanu’ predsjedničku dužnost, gaženje ljudskih prava (Turska je rekorder prema broju slučajeva na sudu u Strasbourgu), rapidno stvaranje razlika u bogatstvu, potpora pobunjenicima protiv nekoć prijateljskog režima u susjednoj Siriji i općenito dovođenje u pitanje sekularnog ustroja i ustava očito ima mnogo više protivnika nego se činilo.

Žestoki sukobi s policijom, koja je prema mnogim izvještajima reagirala iznimno agresivno, u međuvremenu su rezultirali i prvim ljudskim žrtvama, premda izvještaji o važanju. Dosad je navodno jedan mladić poginuo u zalijetanju taksija među masu u Istanbulu, a drugi je, u gradu Antakiji, ustrijeljen, ali nemoguće je točno utvrditi broj mrtvih. Prozvani premijer Erdoğan u početku je glatko odbacio prosvjede i optužbe te u međuvremenu i napustio zemlju otpuštavši u Tunis.

U blago paranoičnoj maniri kakva ide na ruku tvrdnjama prosvjednika, za nerede je optužio oporobene stranke, ekstremiste i vanjske sile, za traživši od obavještajnih službi da to i dokažu. Njegovo ignoriranje prosvjeda, korištenje žestokom represijom i općenito docirajuće stajalište prema prosvjednicima samo su dodatno raspirlili strasti i izazvali inat. Prema njemu, sve će se to ispuhati za nekoliko dana i situacija će se smiriti, ali malo tko vjeruje takvoj dijagnozi, posebice nakon najave dvodnevog štrajka najvećeg sindikata u državi. Kesk, koji okuplja oko 240 tisuća zaposlenika u javnom sektoru, odlučio je štrajkom poduprijeti zahtjeve prosvjednika. Da ni sâm baš nije tako siguran u svoje prognoze svjedoči naknadni obrat u stajalištu izrečenom ustima njegova zamjenika Bülent Arınç, koji je priznao opravdanost prosvjeda i ponudio sastanak prosvjednica.

Slijedom eskalacije nasilja i nezadovoljstva turska burza zabilježila je najveći pad u posljednjih deset godina – od 10,47 posto, da bi se ubrzo počela oporavljati.

Erdoğan je odbacio zabrinutost investitora rekavši da je to burza, ona ‘ide dolje, pa ide gore, ne može uvijek biti stabilna’. Veliki i brzi napredak turske ekonomije proteklih godina, gotovo netaknute nepovoljnim vanjskim okolnostima, ipak je počeo kopnjeti, zbog čega se neki analitičari brinu da bi širenje nemira moglo ozbiljno utjecati na sve krhku ekonomiju. Gospodarski rast pao je s 8,8 posto u 2011. na 2,2 posto prošle godine i mogao bi biti dodatno ugrožen izostankom stranih ulaganja uplašenih eventualnim osjećajem rastuće nesigurnosti. A upravo je obećanje robunse gospodarske ekspanzije i socijalne stabilnosti donijelo vladajućoj stranci tri uzastopne parlamentarne pobjede i neprekinuto vladanje dulje od 10 godina, bez čega bi se inače solidna potpora birača mogla vrlo brzo osutiti. Eventualno prolongiranje osjećaja nesigurnosti imat će nesumnjivo posljedice i na jednu od najvažnijih ekonomskih grana vrijednu 30 milijardi dolara – turizam. Ekonomski analitičari kao Ahilovu petu Turske navode ovisnost o stranom financiranju deficit, odnosno godišnju potrebu od 200 milijardi dolara za pokrivanje deficit i servisiranje javnog duga. Percepcija turske stabilnosti u očima stranih investitora stoga je iznimno važna, a riječ je o vrlo plašljivoj sorti.

Bilo bi nepredvadno zanemariti Erdoğanova dostignuća, međutim, i tu postoje kontroverze. Tijekom njegove vladavine Turska je izrasla u regionalnu silu sa širim aspiracijama, ekonomija je doživjela procvat, pokrenut je mirovni proces s Kurđima i na prvi pogled ponuđena je verzija ‘muslimanske demokracije’ prihvatljiva Zapadu. Kritičari uspjeha na ekonomskom polju pripisuju zaduživanju i podsjećaju na raširen nepotizam u realizaciji javnih radova. Slamanje vojske, pak, izvedeno je nerijetko mimo zakona i uz obilato podmetanje dokaza, a zatopljanje s Kurđima, kažu, tek je politička kalkulacija u svrhu jačanja Erdoğanove pozicije i predsjedničke ambicije.

Dugo vladanje bez adekvatne opozicije učinilo je svoje i Erdoğan se počeo previše naginjati izvornim ideološko-vjerskim navikama. Ono što je Europa u početku, naivno, percipirala kao dobro, uspješan obračun s politički uvijek aktivnom turskom vojskom, pokazalo se dvosjeklim mačem. Turska vojska, za razliku od većine vojski, u društvu je uglavnom igrala ulogu svojevrsnog jamca sekularnih progresivnih tekovina Kemala Atatürk i njihovim ‘pročišćavanjem’, uz gotovo neprimjetnu oporbu i odmicanje od Europske unije, otvoren je prevelik prostor za Erdoğanovu samovolju. Taj izostanak ‘korektora’ turskog društva ujedno je i jedan od ključnih razloga za ulično razračunavanje jer urbana populacija zapravo nema kvalitetnu institucionalnu zaštitu svojih, sekularnih pogleda. Niti imaju za koga glasati, niti se mogu uzdati da će vojska ili vanjski pritisak spriječiti tihu islamizaciju zemlje.