Ali o tome nitko više ne govori, sve su oči uprte u vlade iščekujući da se dogodi istinski oporavak. Pri čemu je najveći problem Europa. Međutim, birokrati u institucijama EU moraju shvatiti da u megabankama i dalje sjede ljudi koje ne zabrinjava efekt prelijevanja. Ako financijski sektor u Uniji ne stave pod kontrolu i ne riješe pitanje velikih banaka i nebankarskih poslova jednom zasvagda, EU se nikad neće oporaviti, stagnirat će još godinama. Za stolom za kojim se odlučuje o zakonima moraju biti ljudi koji vjeruju da je moguća ravnoteža na slobodnom tržištu, dakle i u financijskom sustavu.
Nije li Basel III dovoljna naznaka promjene? Za početak trebaju nam ekonomisti koji razumiju da dalje ne možemo na starim konceptima rasta, trebaju nam analize koje će u jednadžbu uključiti ravnotežu. Dubina recesije sve više podsjeća na Veliku depresiju, ali s velikom razlikom: onda smo imali predsjednika koji je imao snage i volje zatvoriti bilo koju banku. Roosevelta je jednostavno ‘poslao na godišnji’, uveo nova pravila i zakone koji su ukrstili apsolutnu moć banaka. Upravo je taj ključni aspekt izostao 2008. Megabanke, čije je špekulativno ponašanje prouzročilo globalnu krizu, nisu bile kažnjene ni prepuštene bankrotu. Umjesto toga proglašene su ‘prevelikima da propadnu’. To se dogodilo i u Europi. Možete li zamisliti da Europski parlament sada zatvori bilo koju banku? Vjerojatno ne. Ako pak ne možemo zamisliti taj trenutak, onda je vrijeme da se priupitamo što nas može pokrenuti u drugom smjeru, u smjeru važnih institucionalnih promjena.
