-
Spremna manje izvoziti, a više uvoziti? Kina? Rusija? Japan? Nema šanse. Svojevrsno utočište može ostati SAD, tu je ‘funkciju’ imao desetljećima, pa vidimo gdje je završila takva ne-ravnoteža. U krizi duga, u golemu minusu na računu platne bilance. Taj smo scenarij već vidjeli i znamo da ne djeluje. Ulazimo u vrijeme slično Velikoj depresiji, u formi, kako je ja-nizam, ‘superregionalne’ stagnacije. Svi rade sve manje jer je radnih mjesta sve manje. Gdje će raditi naša djeca? Možemo li mi uopće zadržati svoj posao?
-
Najteži je problem trenutačno ipak EU. Gdje je rješenje? Spomenuli ste United States of Europe. – Europi hitno treba nadnacionalna vlada i veći prostor za kreativne odluke. Uskogrudna organizacija samo u sklopu eurozone postaje problem jer nema fleksibilnosti, a ima mnogo asimetrije u poslovnim ciklusima među pojedinim zemljama. Institucionalna kontrola, prije svega banaka, jest nužna, ali nije dovoljna – nedostaju fiskalni stimulansi. Ali ne u spašavanje banaka.
-
Kapitalizam producira krize otprilike svakih deset godina, no prvi se put preispituju njegovi temelji. Ipak, mnogi ekonomisti tvrde da je on i dalje najbolji sustav koji poznajemo. Služete li se? – Što je alternativa? Bivša Jugoslavija bila je primjer pokusa s drugim oblikom vlasništva. Politički nije bila riječ o krajnosti kakvu su zastupale tadašnji SSSR i Kina, dakle bila je politički korektnija. No sustav nije bio dorađen, trebalo je više razvijati istinsku decentralizaciju, veći kapacitet privatnog sektora, više raznovrsnosti među tvrtkama. No to jest bilo na tragu ‘socijalističkog kapitalizma’ ili ‘kapitalističkog socijalizma’. Predatorski se kapitalizam potrošio; ako želimo preživjeti, moramo uskladiti individualne potrebe i uklopiti ih u opće dobro. Naravno, u paketu s takvim pristupom ekonomije ide i ‘zeleni’ rast, dakle ekološki održivi rast s nižim profitnim stopama i drukčijom uporabom matematike i ekonomskih jednadžbi.
-
Takav koncept ne može se provesti s pomoću slobodnog tržišta, nego samo države.
-
Vidjeli smo kamo nas je odvelo slobodno, de-regulirano tržište. Tržišta do takvog cilja neće stići sama, dakle uloga je države da transformira definicije i načine rasta. Ali ne države kakve sad imamo, koje spašavaju megabanke, nego one koje će znati upravljati resursima i prepuštati lokalnim vladama da se brinu za lokalne potrebe.
Europi hitno treba nadnacionalna vlada
Mislite da će takav pristup vratiti proizvodnju u Europu i tako obnoviti radna mjesta koja su se ‘odselila’ u jeftine zemlje? – Što je alternativa? Gradnja sve većih nebodera koje u npr. Dohi grade europske tvrtke neće otvoriti nova radna mjesta u domicilnoj zemlji.
Onako kako je to bilo u Americi poslije građanskog rata. Znam da to zvuči arhaično, ali situacija u kojoj je Merkel ‘gazdarica’ svima i pri tome se brine isključivo za njemački izvoz vodi u kaos. A upravo je Njemačka potencijalna investitorica u ekonomije jugoistočnih zemalja. Da Sjever Amerike nakon rata nije investirao u obnovu Juga, imali bismo novi građanski rat zbog nejednakosti razvoja i životnog standarda. Koliko god se to činilo nemogućim, EU nije dalje od toga. Dugoročno, i Njemačka bi trebala shvatiti da će tako ostati bez tržišta i potrošača. Povijest nam je pokazala što je alternativa takvoj neravnoteži, kaos i rat.
Slažete li se s tezom koju gura mnogo ekonomista: što više demokracije, to je manje rasta? – To je točno, samo nisu odgovorili na pitanje što nam je važnije: predatorski rast ili jednakomjeran i ravnopravan razvoj svih dijelova planeta s jednakom mogućnošću za sve da sudjeluju na tržištu rada i pri tome ne žive da bi radili. Morat ćemo se naviknuti na to da je vrijeme gola povrata na kapital iza nas. Velike tvrtke, prije svega banke, neće se više moći igrati derivativima i tako prelijevati svoje rizike na zemlje diljem svijeta. Vrijeme 25-postotnog profita sigurno je prošlost, veliki će se morati naviknuti na život kakav vode male tvrtke, jedine koje posluju socijalno održivo. Neke su vlade već shvatile da je izlaz u lokalnoj raznovrsnosti. To još trebaju shvatiti bankari.
