Zašto bujaju virtualne valute

Na kantunu pokraj gradske tržnice ponose se uvijek svježom ribom iz vlastitog ulova. Što je u mreži, to je na stolu. Restoran Le Mandrać, vlasnika Denisa Zemba, u Voloskom pokraj Opatije nudi uživanje u okusima slanih i slatkih jela, ali i u izgledu hrane. Tagliolini duginih boja sa škampima, breskvama i crnim tartufima hommage su deve-desetima, a za 21. stoljeće priprema se ražnjić od škampa na kremi od jabuka i redukcije grdobine s kurkumom i gusjom jetrom. Evergrin su tri škampa na buzaru s palentom, s koprivom i kukuruzom.

Još je veći evergrin ponuda glasovitog restorana Dopolavoro na staroj cesti preko Učke. Izgradnja tunela nije mu pogodovala, no nije ga ni uništila. I dalje se priča o jelima od šumskih gljiva, divljih špa-roga te janjetine, kozletine, teletine i teleće koljenice ispod čripnje, što bi u drugim krajevima Lijepe Naše rekli pod pekom. Pojam je i jelenji hrbat s borovnicama. Hrbat se posoli, popapri, pobrašni i poprži sa svih strana. Na toj masnoći propirja se korjenasto povrće, luk i češnjak te doda malo pirea od rajčica pa zalije vinom, prošekom i temeljcem od kostiju divljači. Sve se propisira i u taj se umak vrati hrbat. Kad omekša, dodaju se borovnice i zgotovi jelo te posluži s njokima ili fužima.

I za kraj valja podsjetiti da Rijeka, odnosno Kastav u njezinoj neposrednoj blizini ima restoran po kojem je i aktualna vlast dobila nadimak. Zakukurikali su u tamošnjem hotelu i restoranu Kukuriku i osvojili izbore. Možda su im pomogli teleći medaljoni gratinirani sirom brie i s glazurom od povrća. Medaljoni se lagano zapecu u tavi te poslože na lim, pokriju komadićima sira te kratko zapecu u pečnici. Masnoći u kojoj su se pekli medaljoni doda se govedi temeljac, sol i papar te napravi umak kojim se zaliju medaljoni. Posluže se s mrkvom i tikvicama narezanim na ploške i kratko propirjanima na šećeru i malo maslaca. Pa tko ne bi kukurikao?

Rijeka nema vinograda, no treba znati da su u okolici Bakra nekad pravili bakarsku vodicu kao ozbiljno vino. Danas je ona najjeftinija vodica gazirano vino, dakle punjeno pod pritiskom poput Coca-Cole, a skuplje bakarske vodice, kojima mjehurići nastaju drugom fermentacijom groždanog šećera, prave se u Sloveniji. Prava bakarska vodica proizvodila se do epidemije filok-sere prije stotinjak godina postupkom poznatim kao méthodes rurales. Hlađenjem i filtriranjem zaustavljalo se vrenje vina u posudama i boce su se punile tim bistrim, djelomično prevrelim moštom koji je ponovno ‘zavrio’ u bocama. Tom metodom pravi se, primjerice, poznato talijansko pjenušavo vino Asti spumante i Europska unija priznala ju je 1989. kao jedan od tri osnovna načina proizvodnje pjenušaca.

Za razliku od šampanjske metode kod koje je druga fermentacija u boci i charmat metode (druga fermentacija u tankovima) kod ruralne se nije dodavao tiražni liker, dakle svi su mjehurići nastali fermentacijom prirodnog šećera iz grožda. Vodice su se radile od izvornih sorti beline, žumića, vrbica, verdića, gustošljena, branjkovca, muškata bijelog i, naravno, žlahtine. Ta je sorta danas dominantna na Krku, posebice u Vrbniku. Daje lagana vina nježne arome, koja su poseban užitak za toplijih dana. Kvarnerski otoci, koji ‘gledaju’ Rijeku, dali su nam i trojšćinu, crvenu sortu nepoznatog podrijetla koja se oduvijek uzgajala na Susku. Dobra je kao zobatica, često su je i sušili, a najčešće pravili vino ružičaste boje tipa opol. Nekad su je miješali s izvornim sortama susac i suščan crni. Alternativa su tim otočnim vinima, naravno, istarska. A o njima ne treba previše govoriti. Treba nazdraviti.