Diplomirali ste pravo, kako ste završili u biznisu? Nakon diplome počeo sam raditi na Zagrebačkom velesajmu, najprije kao pripravnik kod pokojnog Vladimira Primorca, izvrsnog suca, ali i čovjeka. Tada sam još imao i pravničkih ambicija, htio sam polagati i pravosudni ispit, ići u odvjetnike, ali ništa od svega toga. S obzirom na to da sam u međuvremenu naučio njemački, engleski i talijanski jezik, na Zagrebačkom velesajmu prebačen sam u komercijal, gdje sam sve do 1990. radio na specijaliziranim izložbama, na odnosima s međunarodnim organizacijama, a dogurao sam i do komercijalnog direktora. Promijenio sam pritom mnoge direktore, od Borčila, preko Vere Šodan, do Jurice Pavelića.
Jesu li rat i promjena sustava kumovali da se iz relativno udobne pozicije u gradskoj tvrtki odlučite za uvijek nesigurne poduzetničke vode? Kad je počeo rat, otišao sam sa Zagrebačkog velesajma i osnovao poduzeće Vrutak. Sa sinom Martinom, tada studentom prava, osnovao sam tvrtku čiji smo i danas suvlasnici. Putovao sam po svijetu i upoznao način rada u trgovini. Ako mogu uspješno poslovati ljudi u Njemačkoj ili Italiji, pitao sam se zašto to ne bih mogao i ja. Ispočetka nismo točno znali čime ćemo se baviti, registrirali smo se za sve i svašta, pa smo najprije počeli uvoziti dječju opremu i bicikle s Tajvana, da bismo završili na uvozu austrijskih sokova. Hrvatska je tada bila gladna i žedna svake robe, a ja sam imao već mnoge međunarodne kontakte. Prije petnaestak godina došli smo u prostore u kojima smo i danas. Kada sam vidio ovaj podrum, koji je tada bio ništa, shvatio sam da bismo ga mogli aktivirati. Naime, tih su 700 kvadrata prethodnici iz Badela nekada upotrebljavali za destileriju, budući da je vlak prolazio i s jedne i s druge strane. Tada sam uvidio dobru poslovnu priliku. Budući da sam cijeli život imao neke veze s vinima, a s obzirom na to da je u Zagrebu sigurno jedan posto vinopija, odlučio sam taj prostor pretvoriti u veliki vinski podrum. Ispalo je da tih 700 kvadrata i nije bilo dovoljno, jer sada se koristimo s još 1200 kvadrata susjednoga skladišnog prostora, tako da za vina Vrutak ima 1700 kvadrata, što nema nitko u Hrvatskoj.
Vjerojatno su stoga vina i zastupljenija u ponudi Vrutka. Koliki je taj omjer i je li to tržišna niša koja je održala Vrutak na životu sve ove godine? Nastojali smo od početka raditi tako da nismo nikomu problem, ali i da nismo nikome dužni. To je najbolji poslovni marketing, a sve drugo je sadnja maslina u Sibiru. Nama je vino marketing, jer više od 30 posto našeg prometa otpada na vina. Primjera radi, druga takva poduzeća ostvaruju tek tri do četiri posto prihoda od vina. Sada uvozimo vina iz 17 zemalja svijeta i prodajemo ih svim velikim lancima, jer njima se uvoz ne isplati. Konkretno, Konzum je uvozio vina iz JAR-a, ali tek nekoliko vrsta vina za njih su male brojke, tako da onda to za njih, ali i za sebe radimo mi. Konzum je uvozio dva bijela i dva crna vina, a mi sada uvozimo cijeli asortiman te tvrtke i za njenih tridesetak vina nastojimo imati dobru cijenu i kvalitetu. Radimo s gotovo svim lancima – Getroom, Metroom, Dionom, Kauflandom, Sparom, a nekima prodajemo čak i hrvatska vina. Sve se vrti oko toga kako kupiti što povoljnije i prodati što skuplje, ali po tržišnoj cijeni, jer je najveća pogreška preskupe prodavati.
Ipak, poslužite drugačije od ostalih. Što vas ključno razlikuje u vašem poslovanju? Nastojimo biti neprezaduženi. I nismo. Zato sve plaćamo unaprijed, sve u našem dućanu plaćeno je avansno. Naša poslovna filozofija je takva da uvijek dobijemo više rabata od dobavljača, nego što platimo kamata banci. Nama je dovoljna ta razlika i to je ono što nas razlikuje.
Vratimo se vašem biznisu s vinima. Koliko su zastupljeni domaći vinari, a koliko je uvoznog vina na policama Vrutka? U prodajnom portfelju vina imamo omjer 70:30 posto u korist domaćih vina. Pritom bijela vina čine 70 posto ponude na našim policama, zato jer su crna vina 40 posto skuplja od bijelih. Uvozimo samo svjetski najpoznatija, najzvučnija bijela vina. Hrvatsku, naime, na godinu posjeti desetak milijuna turista, bit će ih sve više i nikome se ne isplati više uvoziti bijela vina, jer su i naša iznimno kvalitetna. Ipak, ta kvaliteta mora biti još viša, a cijene još niže. U crnim pak vinima od uvoznih mogu konkurirati samo cjenovno povoljna, poput makedonskih.
Naši se vinari vrlo vjerojatno ne bi složili s time da bi im cijene vina trebale biti još niže? Ulaskom u Europsku uniju doći će i do realne tržišne utakmice jer naša vina neće više biti zaštićena kao domaća, već kao i sva vina iz Unije. U ovom trenutku imamo vrlo visoko zaštićena naša vina. Na svako uvozno vino najprije platimo prijevoz, pa na to 10 posto carine, pa još razna druga davanja od 0,88 eura po litri. Kada dodate PDV, to je jako mnogo. Ubuduće će to biti samo prijevoz i ono što je u Uniji. Dobri hrvatski vinari neće imati problema, jer Hrvatska na godinu za tržište proizvede 60 milijuna litara vina. Ukupna je proizvodnja još tolika, ali to se popije kod kuće. Ako imamo deset milijuna turista na godinu, onda tih 60 milijuna litara ne bi smio biti nikakav problem plasirati.