SLOŽENA PROIZVODNJA Država ne prepoznaje da izvoz i rast generiraju kompleksni proizvodi

Sustav trome administracije, skupih nekretnina, skupih režija i skupe države pogoduje onima koji opstruiraju nastanak propulzivnih sektora, a penalizira izvoznike, naglašava Josip Tica.

Nova empirijska istraživanja, govori nam asistent u Arhiva-nalitici Milan Deskar-Škrbić, upućuju da između izvozne orijentacije i uspjeha zemalja te kompleksnosti proizvoda koje one proizvode postoji čvrsta i pozitivna veza. Prema indeksu kompleksnosti proizvoda najkompleksniji su proizvodi kemikalije, proizvodi od metala i strojevi, a najveći svjetski izvoznici i privaci na ljestvicama konkurentnosti poput Njemačke, Japana i SAD-a ujedno su i najveći proizvođači tih proizvoda. Mogli bismo, stoga, zaključiti da ekonomski razvoj i izvoz rastu s porastom kompleksnosti proizvoda. No Deskar-Škrbić upozorava da i kompleksnost proizvoda raste s porastom nacionalnog dohotka pa, kao i u pitanju o odnosu izvoza i ekonomskog rasta, imamo svojevrstan problem ‘kokoši i jajeta’.

Pogledom na izvoznu strukturu uočljivo je da rast izvoza ostvaruju kompleksniji proizvodi poput farmaceutskih, čiji je izvoz u prva dva mjeseca 2013. u odnosu na isto lanjsko razdoblje porastao 23,9 posto, kemikalija i kemijalnih proizvoda (18 posto), strojeva i uređaja (8,8 posto), računala i elektroničkih uređaja (6,3 posto). Vidljivo je da u nekim od kategorija, objašnjava Deskar-Škrbić, međugodišnja stopa rasta izvoza premašuje 20 posto iako u glavnim trgovinskim partnerima Hrvatske ekonomija i dalje stagnira ili pada, a tečaj kune ne odstupa od uobičajenog intervala kretanja. Dakle, kompleksniji proizvodi nalaze tržište i u krizi, bez promjene tečajne politike.

I upravo oni povećavaju konkurentnost izvoza. Boris Cota, ekonomski savjetnik predsjednika Josipovića, posebno naglašava da su ekonomski razvoj i rast ekonomske složenosti proizvoda za Hrvatsku ‘conditio sine qua non’ (uvjet bez kojeg se ne može). I to bi morali biti neodvojivi procesi. On se referira na relevantne studije, koje pokazuju da se slaba konkurentnost hrvatskog izvoza može pripisati tipovima proizvoda koji se izvoze, a ne visokoj cijeni rada ili niskoj produktivnosti, kako većina ekonomista tvrdi. Austrija ili Finska dobar su primjer kako proizvodnja ekonomski složenih proizvoda koje ponajprije karakterizira necejenovna konkurentnost omogućuje zemlji dužegodišnju povoljnu poziciju na međunarodnom tržištu, što se onda održava i na rast domaćeg proizvoda i smanjenje nezaposlenosti.

Profesor na zagrebačkom Ekonomskom fakultetu Josip Tica napominje da je uspjeh moguć samo u zemljama u kojima postoje izvozni proizvodi koji nemaju direktnu i neposrednu konkurenciju na svjetskom tržištu, odnosno u zemljama u kojima proizvodi takve vrste postaju sve dominantniji u strukturi izvoza.

• Je li pritom riječ o proizvodima visoke složenosti, diferenciranim proizvodima ili o čistom ulaganju u istraživanje i razvoj, teško je reći. No samo izvozni proizvodi takve kakvoće mogu pogoniti ekonomski rast Hrvatske – jasan je Tica. Kapaciteti i znanja u Hrvatskoj postoje, to je neporecivo. Primjerice, u brodogradnji. Uljanik je dobar primjer kako složeniji proizvod može sačuvati troškovnu strukturu od cjenovne konkurencije na svjetskom tržištu. Hrvatska ne može konkurirati Južnoj Koreji, Kini i ostalim velikim izvoznicama brodova u gradnji običnih teretnih brodova, napominje Deskar-Škrbić, ali zato postojeće kapacitete i znanja treba preusmjeriti u gradnju visokospecijaliziranih brodova, npr. za prijevoz automobila ili održavanje naftnih platformi.

Zaživjela je i startup-scena, Hrvatska ima izvrsne izvoznike softvera, vojne opreme, električnih automobila, ima svoj tramvaj pa i dobar turizam, koji je jednim dijelom visokodiferenciran proizvod. No Tica problem vidi u tome što te sektore državna administracija i politika ne shvaćaju kao šansu za napredak, nego kao sektore koji nisu na državnim jaslama, što bi političkim rješnicima značilo da su ‘apolitični’, odnosno neinteresantni.

Sustav trome administracije, skupih nekretnina, skupih režija i skupe države pogoduje onima koji opstruiraju nastanak takvih sektora, a penalizira izvoznike cijenom neizvoznog sektora, koja izvoznicima predstavlja trošak proizvodnje u Hrvatskoj – naglašava Tica.

Nužno je stoga raditi na stvaranju preduvjeta koji će omogućiti proizvodnju složenih proizvoda. I za nositelje ekonomske politike to je prvozredno pitanje.

Ivan Milčić, direktor tvrtke Končar-Energetski transformatori, koja je u posljednjih 10-ak godina izvezla robe vrijedne više od 1,1 milijardu eura na svjetsko tržište, kaže da jedino što traže od države jest da se stvore uvjeti za ravnopravnu utakmicu s konkurencijom. Tradiciju, znanje i proizvod imaju, ali najveću glavobolju stvaraju im prometna infrastruktura i davanja za transport posebnih tereta, što poskupljuje proizvod.

Malo manje glavobolje dolazi iz IT sektora:

• Nismo u dobroj situaciji, ali ohrabrujuće je što se IT počinje spominjati među 10 prioritetnih sektora i što se budi svijest da je softver visokovrijedna roba koja daje dodanu vrijednost. Atmosfera se polako mijenja, ali treba nam sustavno i dugoročno promišljanje industrijske politike – misli Boran Lončarić, predsjednik Uprave najvećega hrvatskog izvoznika softvera GDI Gisdata grupe.

Dugoročno gledajući, uvijek se može napraviti još jedna strategija. No neki se problemi mogu riješiti i u kratkom roku.

• Poduzetnici će prije pronaći neke niše i probiti se na inozemno tržište ako im se uklone sve nepotreban barijere i smanji neizvjesnost. Naravno, i trošak kapitala jako je važan faktor u poduzetničkoj aktivnosti, ali država svojim racionalnim ponašanjem može smanjiti rizik zemlje, a time i trošak kapitala privatnom sektoru, a da ne dira neovisnost središnje banke ili ulazi u sukob s poslovnim bankama – mišljenje je Deskar-Škrbića.

Tica vjeruje da bi bilo dovoljno da se u proračunu postojeći poticaji preusmjeri na sektorske potpore u kojima je privatni sektor već dokazao konkurentnost.

Također, smatra da uspješne sektore treba zaštititi i od hrvatskoga naknadnog sustava jer bi svaki izvoznik vjerojatno u nekoj srednjoj zemlji trošio mnogo manje vremena na naplatu i degenerični sustav, a mnogo više na razvoj proizvoda i jačanje složenosti. A iz bolje raspodjele vremena i resursa proizašao bi i veći izvoz te samim time i viši životni standard.

Iako znatno poboljšanje ulagačke i poslovne klime može relativno brzo dovesti do razvoja poduzetništva, Cota napominje da je razvoj i proizvodnja složenih proizvoda ipak dugoročan proces jer je riječ o mijenjanju proizvodne strukture hrvatskoga gospodarstva, koja je posljedica djelovanja dugotrajnijih čimbenika.

• Bez adekvatne ekonomske politike koja bi poticala proces stvaranja složenih proizvoda, Hrvatska bi i u EU dugo mogla biti zemlja velike nezaposlenosti i ispodprosječnog dohotka – upozorava Cota.

To je upozorenje i više nego dovoljno. Nije stoga suvišno zahtijevati da se gospodarstvo jasnije orijentira prema proizvodima visoke dodane vrijednosti. Jer svima nama nedostaje ljepši život. Ili bar većini.