Prozirni materijali omiljeni su u građevinarstvu i dizajnu

Malo se komu bar jedanput u životu nije dogodilo da udari glavom u staklena vrata ili čistu i prozirnu pregradu ili da se u posljednji tren zaustavi na nekoliko centimetara od staklene plohe. Otkako je čovjek izumio staklo, ono nije služilo samo za izradu kućanskih potrepština nego i kao građevinski materijal. Ostakljeni prozori puštali su sunčeve zrake u kuće i ujedno štitili zatvorene prostorije od hladnoće i nepovoljnih vremenskih uvjeta. Postupno, s razvojem tehnologije proizvodnje, ali i građevinskih stilova, ostakljene površine bivale su sve veće, a kuće zbog toga prozračnije.

Zanimljiva je razlika između prozora na nizozemskim kućama i onima građenima u Engleskoj od 16. stoljeća do danas. Nizozemci prema ulici, i to u prizemlju, imaju velike staklene prozore, tako da prolaznici mogu vidjeti što ukućani rade, a Britanci su imali prozorčiće sastavljene od više komadića stakla. Odakle tolika razlika između Nizozemaca i Britanaca iako i jedni i drugi žive u jednakim vremenskim uvjetima, u kojima su promjene vremena česte i nagle, a zimi dani tmurni i kratki? Vjerovati ili ne, razlog je vjera. Nizozemska i Belgija, flamanski dio, polovinom 16. stoljeća potpale su pod španjolsku vlast kad su na španjolsko prijestolje zasjeli Habsburgovci. Više od pedeset godina trajali su sukobi između katolika Španjolaca i protestanata Flamanaca. U borbi protiv reformacije vjere španjolska vlast donijela je protuurotne zakone prema kojima se skupina od trojice muškaraca smatrala urotničkom. Zbog toga je naredila Nizozemci da grade kuće s velikim prozorima kako bi vojne patrole mogle vidjeti što se događa u njima. Tako su Nizozemci dobili kuće pune svjetlosti, ali s manje intime u prizemlju.

No pustimo povijest i vratimo se sadašnjosti i budućnosti. Iako se staklo od pametnijih upotrebljava u gradnji, u prvoj polovi 20. stoljeća arhitekti su ga počeli sve više upotrebljavati kao građevinski materijal.

Razvoj tehnologije omogućio je izradu velikih staklenih ploha. Dodatkom nekoliko slojeva stakla ili miješanjem s nekim metalima staklo je dobilo različita svojstva, od zaštite od sunčanih zraka do neprobojnosti i velike čvrstoće, tako da se u modernoj arhitekturi sve više rabi i za ukrašavanje pročelja, koja tako odaju dojam prozirnosti građevina. Njemačko-američki arhitekt Maria Ludwig Michael Mies počeo je upotrebljavati staklo u ukrašavanju pročelja zgrada. Tako je već 1921. u berlinskom Friedrichstrasseu sagradio neboder sa staklenim pročeljem. Ta zgrada smatra se pokretačem razvoja gradnje nebodera s konstrukcijom od čeličnih greda i pročeljima od velikih staklenih površina. Poslovne četvrti velikih američkih gradova natječu se u tome koja će imati više nebodera. Staklo se pokazalo i kao pouzdan građevinski materijal koji se brzo i jednostavno postavlja te je otporan na razne fizičke anomalije kojima su izloženi takvi objekti.

Kompjutorski div Apple sagradio je na njujorškoj Petoj aveniji, točno preko puta poznatoga hotela Plaza, trokatnu staklenu kocku ispod koje je trgovina.

Mađarski arhitekt Áron Losonczi izumio je građevinski materijal litrakon nastao kombiniranjem staklenih vlakana i finog betona, koji zbog takve strukture ostavlja dojam transparentnosti.

Američki arhitekt kineskog podrijetla Ming Pei osamdesetih je godina prošlog stoljeća podignuo je ondje piramidu od 673 staklene ploče i visoku točno 21,64 metra, toliko prozirnu da se kroz nju jasno vide detalji dvorca koji je okružuju s tri strane.

Svakako jedna od doslovno najprozirnijih građevina jest ona koju je kompjutorski div Apple podignuo na Petoj aveniji u New Yorku, točno preko puta poznatoga hotela Plaza. Trokatna staklena kocka u čijem je prizemlju trgovina Appleovih računala, otvorena 24 sata, toliko je prozirna da se iz daljine čini gotovo nevidljivom. Arhitekti u New Yorku i inače vole eksperimentirati s prozirnošću zgrada, pa su tako zahodi kluba Boom Boom Room u hotelu Standard na Manhattanu omeđeni prozirnim staklima tako da vas, posjetite li ga, i slučajni prolaznici mogu vidjeti dok obavljate nuždu.

Građevinari danas eksperimentiraju i s drugim materijalima osim stakla kako bi dobili prozirne građevinske materijale i od njih sagradili zgrade. Mađarski arhitekt Áron Losonczi izumio je litrakon. Riječ je o svjetlopropusnome materijalu nastalom kombiniranjem staklenih vlakana i finog betona koji zbog takve strukture ostavlja dojam prozirnosti. Zbog sitne građe vlakna se stapaju s betonom stvarajući tako posve novu strukturu. Budući da staklena optička vlakna ne utječu negativno na dobro poznatu otpornost betona, litrakonom se mogu graditi i nosive strukture. Unatoč visokoj cijeni materijal je popularan među arhitektima zbog veće čvrstoće i izdržljivosti u odnosu na staklo te svojstva koje nema standardni beton, svjetlopropusnosti. Godine 2004. od blokova prozirnog betona sagrađena su Europska vrata – četverometarska instalacija u čast ulaska Mađarske u Europsku uniju. Zbog eksperimentiranja s plastičnim masama danas nije neobično vidjeti potpuno proziran namještaj i sjedala garniture. Koliko je ugodno odmarati se na takvu namještaju, vlasnici sigurno neće iskreno odgovoriti. Međutim, mogu se pohvaliti time da imaju nešto što većina nema, što je danas najvažnije.

Industrijski dizajneri čine čuda s prozirnom plastikom, pa se tako mnogim kućanskim uređajima vidi unutrašnjost, što katkad nije loše, posebno kad je riječ o hladnjacima, jer često zaboravimo što smo stavili u njega, na što nas poslije upozori neugodan miris. Nebom lete ‘nevidljivi’ avioni; zapravo, vidljivi su ljudskom oku, ali zbog posebnih premaža koji odbijaju radarske zrake nevidljivi su za vojne radare. I na kraju, nevidljivi čovjek uskoro neće biti samo fikcija. Japanci eksperimentiraju s materijalom kojim čovjek, nakon što se prekrij njime, postane nevidljiv. Iako još ne pokazuje savršene rezultate, mogao bi se široko upotrebljavati pa bismo onda, umjesto da parafraziramo poznatu rečenicu iz partizanskog stripa o Mirku i Slavku: ‘Mirko, pazi – metak!’, uskoro mogli čuti: ‘Mirko, pazi – Slavko!’