Mnogo je sličnosti između Hrvatske i Španjolske

Hrvatska ulazi u Europsku uniju u najgore vrijeme. Imate li savjet za nas? Možda je pregrubo tvrditi da je to najgore vrijeme, no točno je da prognoze nisu dobre, uključujući MMF-ove. Dvije najveće i najjače ekonomije Njemačka i Francuska slabo će rasti i s prolaskom vremena prognoze se smanjuju; Italija i Španjolska već su dvije godine u recesiji; Grčka i Portugal pak stari su utezi koji vuku prema minusu. Prosječne su procjene međunarodnih institucija da će globalno gospodarstvo ove godine rasti skromna 3,2 posto, no eurozona će opet zabilježiti minus od oko 0,4 posto. Dakle, kratkoročna perspektiva sigurno nije dobra, ne samo za Hrvatsku, no za vas je važno da gledate dugoročno, a dugoročno članstvo donosi prednosti.

Ulaskom u EU prihvaćamo zajedničku monetarnu i fiskalnu politiku, koja ne pokazuje rezultate. Koja su nam sredstva uopće preostala? Mnogo je sličnosti između Hrvatske i Španjolske, ponajprije u sredstvima koja se ne mogu upotrebljavati i makroekonomskoj politici koja nam je jedina preostala i koju moramo primijeniti. Vlade ne mogu mnogo učiniti da potaknu rast BDP-a u kratkom roku jer ono što bi ubrzalo poticanje rasta – fiksni tečaj i slobodni tok kapitala, dakle i investicija – u ovom trenutku ne donosi rezultate. Fiskalnoj i monetarnoj politici vezane su ruke. Preostaje samo koncentrirati se na ponudu, dakle smanjiti javnu potrošnju i poreze, povećati učinkovitost administracije, omogućiti veću slobodu tržišta te otvorenije i dinamičnije tržište radne snage.

Nije riječ samo o sličnosti između Španjolske i Hrvatske, sličan recesijski put prolaze sve mediteranske zemlje. Što smo činili pogrešno? Sličnosti su velike, te zemlje povezuju nagli rast javnog duga. Španjolska i Italija zorno pokazuju što se dogodi kad veliko gospodarstvo, opterećeno visokim razinama duga i precijenjenim, fiksnim valutnim tečajem, pokuša smanjiti dug i vratiti konkurentnost. Naime, euro je stvorio lažan osjećaj sigurnosti među privatnim ulagačima koji je rezultirao golemim priljevom kapitala na relativno nerazvijenu periferiju eurozone. Posljedica toga vala bio je rast cijena zbog kojega je proizvodnja tih zemalja postala nekonkurentna. U takvoj situaciji zemlje s vlastitom valutom koriste se devalvacijom da bi vratile konkurentnost. Budući da tu mogućnost nemaju u eurozoni, ulaze u razdoblje recesije i masovne nezaposlenosti.

Jedan od ključnih problema EU jest dugoročna nezaposlenost, posebno među mladima. Mogu li se uopće vratiti izgubljena radna mjesta? Nezaposlenost je priča o oporavku BDP-a: dok nema rasta, neće biti ni radnih mjesta, čak ni u Njemačkoj i Francuskoj, gdje će rast biti bliže nuli. Španjolska je specifična jer je u posljednjih dvadesetak godina stanovništvo eksploziralo za čak 20 posto; danas nas je 47 milijuna. Svih tih godina Španjolska je stvarala pola radnih mjesta u Europi. Danas je na djelu obrnut proces: 50 posto mladih nema posla, a s perspektivom od šest milijuna izgubljenih radnih mjesta u eurozoni dugo neće imati prilike posao. Što je rješenje? Ne događa se prvi put takva kriza, no mladi ljudi danas su oboružani znanjem, jezicima, kompetencijom, koje nazivamo ljudskim kapitalom.

Paradoksalno, Portugalcima masovno emigriraju u bivšu koloniju Angolu. Hoće li to postati nov trend? Mobilnost radne snage vrlo je važna, to je mehanizam kojim se privatni sektor nosi s krizom i problemom zapošljavanja. Doduše, u Europi taj mehanizam djeluje pomalo sporije jer je riječ o zajednici različitih zemalja, kultura, jezika. No bez obzira na to što mobilnost radne snage u EU u odnosu na SAD nije toliko izražena, mnogi kvalificirani nezaposleni koji znaju različite jezike lakše emigriraju u Njemačku, nordijske zemlje, čak i u Brazil. Recimo, za razliku od 60-ih godina, kad su Španjolci emigrirali u Njemačku bez znanja jezika i slabih kvalifikacija, mladi ljudi danas ipak imaju malo veće izglede. To nije trajno rješenje, ali jest način na koji se mladi nezaposleni mogu nositi s problemom.

Koliko takvoj situaciji pridonosi fiskalni pakt? Pomaže li on ili odmaže borbi protiv recesije? Fiskalna politika u EU osjetljiva je na cikluse, karakterizira je asimetrija među zemljama, od kojih neke imaju manjak u proračunu, a neke višak. Tržište EU, baš kao i fiskalna i monetarna politika, fragmentirano je, zemlje članice ponašaju se kao da su regije s vlastitom valutom. Naravno, ima i objektivnih razlika. U eurozoni su se poboljšali uvjeti financiranja država, banaka i kompanija, ali na njezinu rubnom pojasu banke i dalje pritišću viši troškovi financiranja, lošija kvaliteta imovine i slaba zarada. Na poduzeća u tom dijelu eurozone izravno utječu slaba akcija banaka, nepovoljni ciklični trendovi i javni dug. Nužno smanjivanje tog duga može se ublažiti smanjivanjem razlike između jezgre eurozone i njezina ruba, nižim troškovima financiranja i re-strukturiranjem. Banke u rubnom dijelu eurozone su očuvane su s teškom zadaćom podupiranja gospodarskog oporavka i istodobne zaštite od sve većih domaćih rizika. Kako bi se poboljšale bilance, pojačalo kreditiranje i potaknuo oporavak, eurozona se mora usredotočiti na aktivu banaka i izgradnju snažnijega nadzornog mehanizma za financijski sektor. To vrijedi i za ponašanje država, koje moraju ograničavati rast javnog duga.

Svijet se već pet godina vrti između dva modela poticanja rasta – potrošnje i strukturne prilagodbe javnih financija – ali nijedan ne donosi trajnije rezultate. Točno, Europska unija okrenula se štednji i kontroli javnih financija jer ekspanzivna monetarna i fiskalna politika koju je provodila do 2010. nije dala rezultate. Nakon toga okrenula se fiskalnom paktu i zauzidavanju javne potrošnje. Na svjetskoj razini imate mješavinu fiskalne i monetarne politike, novac je jeftin i ima ga u Americi, Japanu, Kini, Velikoj Britaniji, dakle dovoljno je izvora za povoljno financiranje. No kad je riječ o EU, taj će se dug kad-tad pretopiti u više poreze i tako kočiti gospodarski rast. Ni jedna ni druga politika trenutačno ne potiču jači oporavak: Amerika će rasti oko dva posto, što je prihvatljivo, ali nije dovoljno; Njemačka i Francuska posustaju. Svi smo na istom brodu.

Nije li to razlog da počnemo tražiti treći put izlaska iz recesije? Koji je to put? Zasad ga nitko ne vidi. Uostalom, većina je zemalja izašla iz recesije, zemlje u razvoju, Amerika, Kanada… Glavni je rizik eurozone, koja ne donosi prave odluke. Ekspanzivnu politiku primjenjuju manje-više svi osim eurozone iako i ona ima obvezu pridonijeti globalnom rastu. To je dijelom institucionalni problem. Naime, u EU još nisu riješeni odnosi s bankama, koje financiraju 75 posto ekonomije; u Americi je to oko 25 posto. Monetarna politika Europske središnje banke nije učinkovita, a europsko je tržište fragmentirano, zbog čega se čini da imamo tri monetarna i financijska tržišta: stare članice, mediteranske zemlje i nečlanice.

I unatoč tome ne mislite da treba remodelirati sustav? Treba krenuti tragom zaključka G20: ne treba tražiti nove modele, nego financije treba mnogo bolje nadzirati. Samoregulacija financijskog tržišta, kompleksni financijski proizvodi, bonusi…, to treba staviti pod nadzor. Riječju, moramo izbjeći dvlj financijski kapitalizam koji se koncentrirao na novac i financijska tržišta. U tome moramo biti oprezni da ne ponovimo lekciju. Međutim, osim bolje i učinkovitije supervizije ne vidim drugi izlaz.

Možda je on u tome da su i Amerika i Europa shvatile da moraju vratiti proizvodnju raseljenu po jeftinijem svijetu jer bez nje nema novih radnih mjesta? Ne mislim da je to glavni problem, to se događa već dvadeset-trideset godina. U globalnoj ekonomiji zemlje ne mogu rasti unedogled samo na temelju komparativnih prednosti. Pogledajte što se dogodilo s vašom brodogradnjom, naravno da kompanije moraju ići za nižim troškovima. Globalizacija znači da se roba i usluge redistribuiraju diljem svijeta, razvijene zemlje temelje razvoj na kapitalno i tehnološko intenzivnim industrijama napuštajući industrijsku proizvodnju, u kojoj su rad ili ulazni troškovi skuplji. Sat se ne može vratiti unatrag.