BANKARI PRED ZIDOM Ipak im ne gine vlasništvo u lošim tvrtkama

Predstečajne su nagodbe počele pa će do ljeta banke biti u vlasničkoj strukturi mnogih kompanija. Zasad je izvjesno bankarsko suvlasništvo u Dalekovodu, Nexe Grupi, Stipić Grupi.

Banke su vrlo oprezne jer je, podsjeća analitičar Damir Novotny, ostala trauma iz velike bankarske krize potrajala 90-ih kada su masovno ulazile u vlasničke strukture tvrtki koje su bile dužne i vrlo su teško su se rješavale tih udjela. Njegovo je mišljenje da bi banke eventualno mogle ući u vlasništvo kompanija orijentiranih prema međunarodnom tržištu. Takve opcije vidi u prehrambeno-prerađivačkom sektoru ili drvenom, ali kaže da je i tamo potreban svježi kapital. U sektorima koji nemaju perspektive, a takvim smatra građevinu, ne vidi mnogo ulazaka u vlasništvo.

A ta opcija može i mora pratiti zahtjev da se promijeni menadžment. Budući da banke imaju jako dobar uvid kakav menadžment u Hrvatskoj postoji i gdje naći kvalitetnu osobu koja bi mogla voditi tvrtku, mogle bi i s više povjerenja ulaziti u takve aranžmane. Neizbježno je da će i banke i država postati, iako nevoljno, dioničari raznih tvrtki. Pitanje je koliko će vremena proći dok te tvrtke ne stanu na noge i dok se ne unovče udjeli. To će svakako pogoršati bilancu banaka te će zahtijevati dodatne napore, ali bez aktivnijeg uključivanja u vlasništvo tvrtki i kvalitetnog upravljanja neće ni biti kvalitetnog restrukturiranja, a posljednje ni rasterećenja zdravog dijela ekonomije.

U to vjeruje Željko Lovrinčević s Ekonomskog instituta, koji smatra da će banke pokušati što prije izazati iz tvrtki. No njegovo je mišljenje da su banke potpuno nepripremljene. Nitko ne zna kakva je strategija upravljanja udjelima u tim tvrtkama i izlaska iz njih. I nije stvar samo u strategiji. Banke nemaju ni odjele ni ljudje za tu vrstu posla. Mogu, pojašnjava Lovrinčević, ili reorganizirati cijelu strukturu ili te portfelje organizirati u novi pravni subjekt na koji će premijeti i okupiti vlasničke udjele i pokušati time upravljati. Isto tako će i država ulaziti u vlasništvo, a u Strategiji upravljanja državnom imovinom nema ništa o takvim situacijama. Lovrinčević vjeruje da će dobrim dijelom tvrtke iz predstečajnih nagodbi, kada je o državi riječ, završiti u kategoriji onih udjela do 25 posto. Za te je udjela prevideno da se prodaju što brže jer tu nema strateškog ni većinskog interesa. A hoće li država, koja isto tako može razmišljati o stavljanju svih udjela u jednu košar, jedan fond, postupati jednako s novostrojnim udjelima u predstečajnim nagodbama, to tek treba utvrditi.

No ključno je pitanje tko bi bio kupac takvih portfelja i kome bi takva opcija bila atraktivna? To je jedna potpuno nova kategorija: upravljanje posebnom vrstom portfelja kojem ste vi vlasnici i kojeg se nastojite riješiti. Traženje novog vlasnika mora se razvijati preko tržišta kapitala ili nekim drugim načinom, ali teško da će se tako proći kupac. Sve dok nema znatnog priljeva kapitala, nema brzih izlazaka iz vlasništva. Dakle, banke će imati imovinu koja nije jako likvidna, a već su ostvarile velike gubitke na nekretninama. To je neizbježan problem koji će se pojaviti u Hrvatskoj – suočava s realnošću Lovrinčević, dodajući da će, iako nagodbe polako idu, do ljeta banke biti u vlasničkoj strukturi mnogih kompanija.

Uzak u vlasništvo posmrtno tvrtke banke smatra posljednjom opcijom (gornji je samo stečaj i nemogućnost ikakve naplate), ali u svojim odgovorima ne isključuju tu mogućnost. Naravno, u određenim okolnostima, na kratko vrijeme i uz izlaznu strategiju. Kakvu, nezapožnato je.

Raiffeisen banka je već uključena u 20-ak otvorenih predstečajnih nagodbi, ali taj se broj povećava. I prema njihovom dosadašnjem iskustvu znatan broj predstečajnih nagodbi ovisi o realnim mogućnostima privlačenja svježega kapitala u tvrtke te pronalaženju strateških partnera. Tvrtke koje to ne uspješno osiguraju, napominju u toj banci, neće moći uspješno zaključiti postupak predstečajne nagodbe, unatoč predlaganim otpisima i pretvaranjima dijela potraživanja u kapital. Kažu i da preuzimanje nekretnina i ulazak u vlasništvo nisu dio redovnog poslovanja te ne teže takvim strategijama. Da je za tvrtku najbolja opcija da joj se omogući pristup svježem kapitalu, smatraju i u Erste banci. Ako uz to kompanija ima tržište, ističu, banke mogu napraviti dobar reprogram kredita, što je bolja opcija od otpisa, a možda bi čak i minimalni dio potraživanja pretvoriti u kapital ako vide da će to donijeti oporavak tvrtke i naplatu potraživanja.

U određenim okolnostima, govori i Brane Golubić, član Uprave Hypo banke, koja sudjeluje u nekoliko predstečajnih nagodbi, banke su spremne, kada za to ima poslovnog opravdanja, dodatno se izložiti ako bilanca klijenta čak i nije u zadovoljavačkom stanju. No napominje da bankama nije u interesu apsorbirati neuspjele poslovne potvrde drugih jer bi time opteretila sebe, svoje operativno poslovanje, svoje vlasnike, dioničare i zaposlenike te cijeli sustav.

Ključno je za sve u procesu pokušati postići konzensus, tj. usuglasiti što se realno može napraviti, u kojem roku, prema kojim uvjetima, konkretnizirati imovinsko-pravni status te definirati troškove restrukturiranja i saniranja postojećeg duga i potraživanja. Pritom je, kaže Golubić, najčešći kamen spoticanja plan podmirenja postojećih dugova te percepcija klijenta u vidu zadržavanja i prebacivanja imovinskih prava i obveza.

Razumijivo je da su vlasnici vezani uza svoje kompanije i da im je teško odreći se svojih prava, ali trebaju biti svjesni da predstečajna nagodba nije ko-rektor kompaniji koji se brišu samo obveze i koji omogućuje da se posao nastavlja s istim ljudima i prema istom principu. Ili, citirajući Alberta Einsteina: ‘Problem se ne mogu riješiti razmišljajući na isti način koji je i doveo do njih’ – pojašnjava.

Kojim kriterijima se vode i kako odlučuju koju tvrtku spasiti (koja je sposobna, a koja nije), kojoj reprogramirati kredit, a gdje ući u vlasništvo, banke nisu navele. A dosta je interesantno prema kojim se kriterijima i logički vodi predstečajna nagodba Stipić Grupe. Zanimljivo je da je kompanija imala goleni gubitak od 143,5 milijuna kuna u 2012., a godinu ranije dobit od nekih 600 tisuća kuna. Kako je moguće toliko minus u samo godinu dana? I prema kojoj su se logički odobrali krediti tvrtki u problemima, zbog kojih su, na kraju krajeva, i podizvođači (sada vjerovnici) koje je Stipić angažirao vjerovati da je tvrtka solventna? Pomalo je suhljivo da je zgradu u Parolinskjoj ulici Zagrebačka banka prodala za 120 milijuna kuna Stipić Grupi, koja pak je tu zgradu kupila kreditom, ni manje ni više, nego te iste banke. A sad će tu istu zgradu toj istoj banci dati u predstečajnoj nagodbi.

Kakvi god bili kriteriji, očigledno ovise o brojnim okolnostima i mijenjaju se od slučaja do slučaja. Poznavatelji kažu da banke u principu poslužuju blokadom računa tek kad imaju kupca za tvrtku ili njene založene nekretnine. Banke će napraviti ono što im donosi najveću zgradu po jedinici vremenski uloženog truda, mišljenje je profesora sa zagrebačkoga Ekonomskog fakulteta Josipa Tice.

Nekim će reprogramirati dugove, neke likvidirati, a neke spasiti. No malo je čudotvornih potenza. Koji omjer bi svega bio s obzirom na ograničene resurse banaka, teško je reći. Vjerujem da će dominantan dio poduzeća biti u sustavu likvidacije ili reprograma, a manjim dijelom dobrih prilika zbog kojih će se banke pojaviti u vlasničkoj strukturi.