Prije političkih zakona Hrvatskoj trebaju ‘non-paperi’

Pohvalno je što Vlada izrađuje strategiju upravljanja i raspolaganja državnom imovinom. Pogrešno je što nekoliko mjeseci prije nije izašla s ‘polaznim osnovama’. Pa da se o njima povede načelna rasprava.

Naše teme. Tako se zvao stručni časopis Centra za idejno-teorijski rad SKH koji je izlazio do početka 90-ih. U posljednje vrijeme češće ga se sjetim. Jer bio je dio tadašnjega političkog odlučivanja. Pojednostavljeno, kad bi se pojavio problem o kojemu je trebalo politički odlučiti, najprije bi nekoliko autora napisalo stručne radove za Naše teme. Onda bi to bila (indirektna, neformalna) podloga za referate koji su se pripremali za sjednicu republičkoga Centralnog komiteta. Pa bi sjednica trajala dva dana. Nakon dugih rasprava u dimom ispunjenoj velikoj dvorani Kockice Predsjedništvo bi donijelo zaključke kojih se republička vlada poslije više-manje držala.

Kolege iz redakcije upozorili su me da budem oprezan s tim sjećanjima jer bih, poput premijera kad govorim o ‘Špičkovini i Vukovini’, mogao biti krivo shvaćen. Bez obzira na rizik, praksu iz propalog socijalizma navodim kao povod za tezu da danas, u kapitalističkoj Hrvatskoj, nedostaju prethodne rasprave.

Danas se sve radi nabrizinu. U Vladi ili nekomu ministarstvu uoče problem. Onda ministar između dva druga sastanka sazove suradnike, podijeli im zadatke i rokove za izradu nacrta prijedloga zakona (tako se to zove). Nađu se za dva tjedna, prekriže neke stvari, dodaju druge, pokažu to na Vladinoj koordinaciji… Ako je stvar šakljiva, u medije puste pokusne balone, malo dorade nacrt, provuku ga kroz Vladu, pošalju u Sabor na brzinsko čitanje. Održi se više-manje formalna javna rasprava, zakon se prihvati… i onda počinje mučenje jer je nekvalitetan, nedomišljen i u sudaru s drugim zakonima. Za strateško promišljanje nema ni jedne ‘agencije’, a stotine ih je za provedbu nabrizinu smišljenoga!

Već čujem one koji posprdo pitaju: ‘Pa zar hoćeš da vratimo one postupke iz socijalizma?’ Neću. Ali volio bih da se stvari dublje promišljaju. Primjerice, onako kako se to radi u Europskoj uniji. Nemaju ondje Centar za idejno-teorijski rad koji bi izdavao časopis Naše teme, ali imaju ‘non-papers’.

Kad se želi riješiti delikatno pitanje, u Bruxellesu često u optjecaj puste svojevrstan radni materijal, tj. ‘non-paper’. Nitko ga ne potpisuje. On služi kao podloga, što bi se kod nas reklo, za prethodnu javnu raspravu. Nije to bedasto. Kad se zna tko je autor, svaka kritika uzima se i osobno; kad nema autora, nema ni povrijeđenog ega.

Najnoviji primjer za to da je najprije trebalo izaći s ‘non-paperom’, a ne ‘nacrtnom prijedloga’, jest Strategija upravljanja i raspolaganja imovinom u vlasništvu RH 2013. – 2017. Prijedlog te strategije izradio je Državni ured za upravljanje državnom imovinom (DUUDI). Napravljen je golem i za hrvatske prilike kvalitetan posao. Vlast se prihvatila eksplozivne materije (imovine vrijedne oko 30 milijardi eura). No to je opet gotov materijal iza kojega je automatski stala Kukuriku koalicija. Tu, zapravo, više nema prostora za koncepcijska pitanja. Oporba će Prijedlog napadati zato što je SDP-ov, SDP će ga grčevito braniti, a onda u Saboru i većinom izglašavati.

Bilo bi mnogo korisnije da se prije nekoliko mjeseci pojavio ‘non-paper’ koji bi sadržavao polazne smjernice koje su sada samo uvod u Nacrtni strategiji raspolaganja imovinom u vlasništvu RH. Pa da se vodila ozbiljna prethodna rasprava.

Primjerice, moglo bi se početi od formulacije o ‘imovini u vlasništvu Republike Hrvatske’. Tko kaže da je to najbolji oblik vlasništva? Nije li to imovina u vlasništvu građana RH, koja je preko noći od društvene postala državna?

Tu je i pitanje koji je oblik vlasništva djelotvorniji. Zašto se automatski uzima da je privatno vlasništvo djelotvornije? Jesu li po svijetu propadale samo državne banke i tvrtke? Ili su prednjačile privatne? Ako odbacimo dogmu, odnosno aksiom, koji se ne dokazuje, je li dopušteno zapitati se zašto bi trebalo prodati ACI, Narodne novine ili Hrvatsku poštansku banku? Zašto država misli da autoceste treba dati u koncesiju, a Hrvatske vode ne? Nema glupih pitanja. Ima samo glupih odgovora.

A kvaliteta se postiže raspravama, a ne politikantskim prepucavanjima. Dakle, najprije ‘non-paperi’, kvalitetno promišljanje, pa tek onda zakonska procedura.

Treba ipak priznati da za takvu praksu trebaju i kritičari, koji nisu površni poput akademika koji je ljetos kritizirao jedan prijedlog zakona, a ispostavilo se da ga nije pročitao. A ne bi bilo ni dobrodošlo da iz HDSSB-a umjesto promišljanja i recenzije na tridesetak stranica stignu dva stiha novog bećarca.

Europska unija njeguje praksu ‘non-papera’. To su kvalitetno napisani materijali o šakljivim temama. Zakon se piše tek nakon rasprave.