Lukšić Craig

Kao predsjednik holdinga Quinenco, krovne tvrtke obiteljskog biznisa, Guillermo Lukšić Craig bio je stup obitelji Lukšić. Iza sebe je ostavio petrovo djece i četiri unuka. Poštovao je volju oca Andronica da se u Hrvatskoj zadrže svi obiteljski poslovi. Ostaje vidjeti hoće li i nova generacija poštovati želju svojih predaka.

Otišao si sve do Hrvatske pronaći jedrilicu našeg oca. Jedrilicu ‘Zauvijek’ si dovukao, popravio i počeo ploviti. Ona je zahvaljujući svojoj strasti postala jedna od najboljih jedrilica u Čileu – rekao je Jean-Paul, najmlađi od braće Lukšić, na sprovodu svoga brata Guillermo Lukšića Craiga (57), koji je prije par dana preminuo od raka pluća. Na sprovodu se okupila elita, od čileanskog predsjednika Sebastiána Piñere do mnogih drugih uglednika iz političkog i gospodarskog života, što dovoljno govori o utjecaju čileanske obitelji hrvatskog podrijetla na svjetskoj razini. Obitelj Lukšić je na listi američkog Forbesa zauzela 35. mjesto s ukupnim bogatstvom od 17,4 milijarde dolara, kojim upravljaju sinovi pokojnog Andronica Lukšića i njegova druga supruga Iris Fontbona, koja je na 43. mjestu Bloombergove ljestvice milijardera.

Poslove u Hrvatskoj vodi njegov unuk Davor Lukšić, koji se prema hrvatskoj listi najbogatijih svrstao na drugo mjesto, odmah nakon Todorića. Vrijednost njihovog biznisa u Hrvatskoj procjenjuje se na 1,3 milijarde kuna, što je za skoro pola milijarde više nego lani. Lukšići su u hrvatskom hotelijerstvu prisutni već dugo kroz tvrtku Plava laguna, a prije skoro dvije godine od Gorana Štroka kupili su najbolje hotele u Dubrovniku, čime su prema broju smještajnih jedinica postali druga po veličini hotelijerska tvrtka u Hrvatskoj, s 10 posto udjela u hotelskom smještaju.

Ono što se za njihov način poslovanja u Hrvatskoj može reći je da su vrlo zatvoreni prema javnosti i zanima ih samo jedan cilj – profit. Ako ste hotelijer u Poreču i želite zajedno s Lukšićima raditi na stvaranju novih proizvoda u destinaciji, zaboravite. Isplativost je na prvom mjestu, imidž dolazi kasnije. Mnogi turistički djelatnici u Dubrovniku imali su dvojako stajalište prema čileanskom preuzimanju hotela. Za Štroka se govorilo da je za Dubrovnik napravio mnogo u promidžbi, da nije gledao samo profit nego i imidž destinacije. Čini se da su Lukšići sa svojom filozofijom dogurali mnogo dalje.

Svaka uspješna čileanska priča vuče europske korijene, pa tako i njihova. Lukšići potječu s otoka Brača, odakle je 1910. Andronicov otac, a Guillermov djed Policarpo stigao u Čile i zaposlio se u industriji nitrata. Andronic je u Čileu 80-ih stvorio bogatstvo kupivši propale željeznice u pustinji Atacama 1980. godine i rudnik bakra. Prvi veći novac Andronic je zaradio u svojoj 21. godini, i to prodajom rudnika Japancima, za koji je tražio pola milijuna. Priča kaže da je on mislio na pezose, a Japanci na dolare, u kojima su ga i isplatili i tako je Lukšić dobio deset puta više nego što je tražio. Druga strana priče kaže da je svjesno zaradio na tečajnim razlikama.

Rudarska kompanija bakra Antofagasta, kojom i dalje upravljaju Lukšići, lani je zabilježila prihod od 6,74 milijarde dolara. Guillermo je kao predsjednik holdinga Quinenco, krovne tvrtke obiteljskog biznisa, bio stup čitave obitelji. Odustao je 1975. godine od studija prava i ušao u obiteljski posao i sa samo 26 godina postao glavni kormilac obiteljskog biznisa. U svom vlasništvu Lukšići danas imaju vodeću banku u Čileu, Banco de Chile, pivovaru Cervecerias Unidas SA te tvornicu bakrenih žica Madeco, uz još neke poslove u trgovini i prehrambenom biznisu. Guillermo je nedavno kupio brodarsku tvrtku Compañía Sud Americana de Vapores, čija je vrijednost nakon objave smrti pala za 0,6 posto na burzi u Santiagu. Nakon smrti Andronica starijeg, bankarski dio posla preuzeo je najstariji sin Andronico, a najmlađi sin Jean-Paul preuzeo je posao s rudnicima bakra.

Ime Andronica Lukšića u Hrvatskoj se veže uz 90-e, kada je na Tuđmanov poziv došao u Hrvatsku i kupio Karlovačku pivovaru, da bi je za deset godina vrlo unosno prodao Heinekenu. Lukšić u vrijeme privatizacije javnost nije percipirala kao velike bogataše i ozbiljne ulagače pa su svojedobno na imanje u Santiagu pozvali nekoliko hrvatskih novinarskih imena, među kojima se našlo i ime glavnog urednika Lidera Miodraga Šajatovića. Prema njegovim pričama, kojih se rado sjeća, Lukšićevim imanje je doista impozantno i nije trebalo mnogo da poprave svoj imidž.

• S kolegicom sam bio na razgovoru sa starijim bratom Andronicom i kasnili smo na intervju s Guillermom, koji se nalazio u Hrvatskoj na pristojnoj udaljenosti. Naša je nervoza bila očita, pa nam je Andronic rekao da se ne brinemo, da ćemo sigurno stići. U tom trenutku čuli smo spuštanje helikoptera koji je bio u njihovom vlasništvu i vrlo brzo smo sletjeli među ergelom predvih konja, gdje nas je čekao njegov brat – sjeća se Šajatović. Njegov prvi susret s egzotičnom zemljom počeo je u zrakoplovu, prelaskom preko Anda, gdje se činilo da putuje na kraj svijeta. Prvu noć hrvatski novinari prespavali su u luksuznom hotelu u Santiagu, također u vlasništvu Lukšića, u središtu grada, 100 metara od predsjednikove palače gdje je ubijen predsjednik Salvador Allende. Na nedjeljnoj večeri u hotelu posluživao ih je konobar.

Začetnik bogatstva Lukšićevih, Andronico Lukšić sa svojim skupocjenim konjima u obiteljskoj hacijendi, 100-tinjak kilometara sjevernije od glavnoga čileanskoga grada, čiji je otac (podrijetlom s Hvara) bio direktor tog hotela, što je svima bilo više nego neobično. Pokazalo se da svaka generacija prema njihovoj filozofiji mora proći sve poslove i zaraditi za put u Hrvatsku, gdje valja doći istražiti svoje korijene. Hrvatski novinari posjetili su i njihov rudnik i to je Šajatoviću ostalo najupečatljivije, jer od sirovine na vrhu nastaje gotovi aluminij na dnu, a u podnožju čekaju brodovi koji robu odmah voze u Japan. Bez obzira na stereotipe o energičnoj naravi Latina, Guillermo i Andronico ostavili su dojam mislilaca, s vrlo mekim stiskom prilikom rukovanja, a ne osoba koje čvrsto lupaju šakom o stol.

Budući da je nemoguće doći do njihovih podataka jer u Hrvatskoj nemaju jedinstvenu predstavničku tvrtku, prema dostupnim informacijama Lukšići su unazad 20 godina u Hrvatsku uložili više od 600 milijuna dolara.

Ne zna se javno koliko ih je stajalo preuzimanje širokog hotela, ali procjene medija govore o 14 milijuna eura, uz obvezu preuzimanja dugova, koji su se neslužbeno procjenjivali na između 100 i 120 milijuna eura. Guillermo je iza sebe ostavio petoro djece i četiri unuka. Poštovao je volju oca Andronica da se u Hrvatskoj zadrže svi obiteljski poslovi. Ostaje vidjeti hoće li i nova generacija poštovati želju svojih predaka. Za poslovanje u Lijepoj našoj zadužen je 29-ogodišnji Davor Lukšić, koji se školovao na najboljim čileanskim i američkim poslovnim školama, nakon čega je u New Yorku radio na poslovima konzultanta i analitičara za Deutsche Bank, u Vijeću Amerika Davida Rockefellera te u privatnom fondu Vallar PLC, u koji je došao na poziv Nata Rothschilda.

U Hrvatskoj upravlja hotelijerskim biznisom unutar Jadranskih luksuznih hotela i porečke Plave lagune, a bavi se i nekretninama u sklopu Excelsa nekretnina. U vlasništvu ima žičare na brdu Srđ iznad Dubrovnika te zemljišta, poslovne zgrade i prostore od Dubrovnika do Istre. Jadranski luksuzni hoteli na dubrovačkom području (Hotel Excelsior, Grand Vila Argentina, Hotel Bellevue, Hotel Dubrovnik Palace, Vila Orsula, Vila Agave, Vila Šeherezada, Hotel Croatia, Hotel Kompas, Hotel Odisej i Hotel Supetar) ostvarili su u 2012. godini porast ukupnih prihoda od 8,4 posto u odnosu na 2011. godinu. Ciljevi JLH-a su održivi rast na razini postojećih kapaciteta te dalja ulaganja u skladu sa strategijom grupe Lukšić, a to je ustrajati na ulaganjima poštujući uspješnu poslovnu politiku, ne zanemarujući i komponentu da je riječ o domovini njihovih korijena. S obzirom na to da grupacija JLH u svom portfelju upravlja visokokategoricima na atraktivnim lokacijama u Dubrovniku, prirodna je strategija i poslovna politika fokusirati se na tržišni segment klijentele visoke platežne moći.

Za Lukšićev model privatizacije kažu da je jedan od najčistijih, a kao tajnu njihovog uspjeha ističu nisku kreditnu zaduženost i plaćanje u gotovini. Plava laguna u Poreču plaćena je u gotovini za 100 milijuna maraka, što je jedna od najboljih financijskih transakcija u turističkoj privatizaciji Hrvatske, za hotel Croatia u Cavtatu, koji je kupljen 2001. godine, plaćeno je u gotovini 105 milijuna kuna, uz obvezu ulaganja od najmanje 40 milijuna kuna, što je ispoštovano. Sredinom devedesetih Lukšići su kupili dubrovačku turističku agenciju Atlas, a zatim i dubrovački hotel Argentina, u čiju je obnovu uloženo 130 milijuna kuna i u sklopu kojega je ekskluzivna Vila Šeherezada.