Investicije

Tvrtke su poslale više od sto zahtjeva za poticaje i potpore ulaganjima koji premašuju tri milijarde kuna. No tek nakon pola godine investicijskog zakona propisuje se koju popratnu dokumentaciju treba priložiti. I onda treba čekati još 60 dana…

Ni čije krave ugibaju od gladi unatoč visokim poticajima sad će odjednom postati poštani; birokrati koji su rješavali jedan papir na dan sad će ih odjednom sto; pravosuđe koje godinama ne funkcionira sad će ekspresno rješavati sve slučajeve; postat ćemo radišni ko Nijemci, nikad više nećemo sagraditi ni jednu bespravnu građevinu, a zahvaljujući uredbi koja napokon definira postupak provedbe poticajnih mjera ulagači će stajati u redu za poticaj, na burzi neće biti nezaposlenih i svi ćemo postati Carlos Slim.

Što se čekalo? Nema čarobnog štapića koji bi preokrenuo gospodarstvo i pretvorio ga u lijepo mjesto za biznis, to ne mogu ni zakoni ili ta provedbena uredba koja je pola godine od donošenja Zakona o poticanju investicija i unapređenju investicijskog okruženja napokon ugledala svjetlo dana. Doduše, njezino stupanje na snagu još čeka objavu u Narodnim novinama. Uostalom, dobro kaže profesor na splitskome Pravnom fakultetu Hrvoje Kačer: – Ako se pođe od toga da je Uredba o poticanju investicija i unapređenju investicijskog okruženja posljedica velike krize i potrebe za investicijama, onda se treba upitati što se čekalo od donošenja osnovnoga zakonskog teksta do danas. Stizale su prijave za poticaje, ali s Uredbom kojom su se sada definirali prijava, potrebni podaci (poslovni plan za idućih pet godina, rješenje Porezne uprave o obvezi plaćanja poreza na dobit…) te drugi detalji jako se kasnilo. Ipak, treba priznati da država pokazuje dobru volju. Napravljeni su prvi koraci za unapređenje investicijskog okružja, no to ne rješava ključan problem koji muče poduzetnike – porezna i administrativna giljotina.

Nisam siguran da je Uredba prava mjera koja će pokrenuti poduzetnike. Domaći nemaju kapitala, a strani ne vide dovoljno motiva, tržišta i jeftine radne snage. Taj zakon i uredba kao i mnogi drugi zakoni neće previše utjecati na ekonomska kretanja – smatra analitičar Damir Novotny. Stoga ne začuđuju reakcije poduzetnika koje potvrđuju da se možda previše očekuje od jedne uredbe. – Ne možete uredbom pokrenuti investicije, treba stvoriti uvjete za poduzetnike. Dok u državi vlada potpuna pravna nesigurnost, dalje bujaju antipoduzetnička klima i porezni pritisak, nije realno očekivati napredak – jasan je Dubravko Artuković, predsjednik Uprave Francka. Slično razmišlja Zvonko Popović, direktor i vlasnik Kanaana, koji naglašava stvaranje sigurnosti u poslovnim odnosima. Zbog nepredvidljivosti na trgovinskom tržištu ne namjerava se koristiti poticajnim mjerama iako ove godine planira uložiti oko dva milijuna eura. – Ne znamo hoće li se pojaviti novi Kerum, koji nam je dužan 400 tisuća kuna ili novi Biljemerka, koji nam duguje 500 tisuća kuna. Ako se pojave takvi, morat ćemo otpustiti dio ljudi i smanjiti obujam proizvodnje. Na to ne možemo utjecati i to u ovoj državi nikoga ne zanima – napominje Popović.

Ministarstvo gospodarstva do danas je zaprimilo 24 prijave velikih poduzetnika za 25 investicijskih projekata, ali bez potpune dokumentacije. Desetak tvrtki traži poticaje za ulaganja vrijedna 630 milijuna kuna.

Potičajima se ne namjerava koristiti ni tvrtka Tokić, uvoznik i distributer autodijelova, unatoč tome što u idućem tri godine planira uložiti deset milijuna eura, a ove godine zaposli dvadeset novih ljudi. Od države nikada nismo ništa tražili ni dobili. Borimo se kako znamo i umijemo – kaže direktor Ilija Tokić, kojem iskustvo govori samo jedno: Uzdaj se u se i u svoje kljuse.

Tamara Tuhman Šuk, direktorica Catering i banqueting kuće Favory, Uredbu uspoređuje s ‘Poduzetničkim impulsom’ i problemima s kojima su se susreli u pokusu da dobiju novac. Smatra da se poduzetnicima odmaže umjesto pomaže, a na kraju, kad potroše vrijeme, snagu i novac za razne potvrde, doznaju za dodatne uvjete. Kaže stoga da je sve postavljeno kako bi birokracija imala opravdanje što postoji.

Mali i srednji, doduše, pomoć mogu potražiti u HAMAG Investu, a u Agenciji za investicije i konkurentnost (AIK) svi veliki poduzetnici mogu dobiti osobu koja ih ‘vodi za ruku’. U AIK-u uvjeravaju da ulagač ne bi trebao naći na probleme jer je riječ o uobičajenoj poslovnoj dokumentaciji, poput poslovnog plana ili godišnjeg izvješća. Ističu i da Hrvatska ima jedan od jednostavnijih postupaka: od osam formulara Uredbe za prijavu projekta dovoljno je da ulagač popuni prva dva s osnovnim informacijama za kontakt i nazivom projekta; ostale može popuniti nakon što detaljno isplanira projekt. Usporedbe radi, Slovačka ne odobrava poticaje dok se ne popune svi traženi formulari, koji su isti kao u Hrvatskoj, i prije toga ne može se ulagati. U Hrvatskoj se može početi ulagati i uspoređeno dopunjavati prijava.

AD Plastik pola je posla već obavio i očekuje da će ostvariti pravo na poticajne mjere. Za ulaganje od gotovo 25 milijuna eura u gradnju novoga pogona za lakiranje i kupnju opreme već je uputio zahtjev za stjecanje nositelja poticaja. Planira također zaposliti pedeset novih radnika. No budući da još nema konačne verzije Uredbe, u tvrtki nisu htjeli ulaziti u detalje.

• Prijedlog sadržava mnogo odredbi koje se mogu promatrati različito, zbog čega provedba Uredbe može biti zahtjevna – kratko komentira Katja Klepo, članica Uprave za financije, računovodstvo i kontrolling.

Uzgred, Ministarstvo gospodarstva od listopada 2012. do danas zaprimilo je 24 prijave za stjecanje statusa nositelja poticajnih mjera za 25 investicijskih projekata. Budući da nije bilo Uredbe, nemaju potpunu dokumentaciju. Konkretne podatke imaju za ulaganja 10-ak tvrtki vrijedna oko 630 milijuna kuna. I to se odnosi samo na velike poduzetnike, za manje je mjerodavno Ministarstvo poduzetništva i obrta, koje je pak u prva tri mjeseca primjene Zakona zaprimilo više od 80 zahtjeva za potpore ukupno vrijedne 2,4 milijarde kuna.

I vlasnik Metal Producta Stjepan Šafran prijavio se za nositelja poticaja za ulaganja u gradnju nove hale i tehnologiju. Za postupak prijave kaže da sve ima svoje opravdanje jer je najgore kad se namjerava dobiti poticaj, a onda se on usmjeri u nešto drugo. Naglašava da stalna promjena pravila igre povećava nesigurnost za ulagače. Kaže i da je ključna brzina provedbe ulaganja jer se vrlo lako iza leđa mogu pojaviti konkurentniji. Stoga je itekako važno da se prijave realiziraju u zadanom roku. Nadležno ministarstvo, naime, u roku od 60 dana mora izdati potvrdu o dodjeli statusa poticajnih mjera. Ili odbijenicu. Dakle, 59. dan poduzetnik može čuti: ‘Nedostaje vam još jedan papir.’ Iskustvo uči, podsjeća Kačer, da se rok, kad je 60 dana, može samo prekoračiti i da se potvrda nikako ne može dobiti za 20 dana. Rok je izmamio i Artukovićev komentar:

• Nevjerojatno! Ništa se u pristupu nije promijenilo. I dalje vlada mišljenje da će se ulaganja u Hrvatskoj realizirati ‘po Duhu Svetom’. To je promašen pristup – smatra.

S prijašnjim pristupima iskustvo ima Grupa DIV Tomislava Debeljaka. U protekloj godini uložila je više od 30 milijuna eura i zaposli 150 novih ljudi za koje je dobiven čak tripot manji iznos potpore u odnosu na novi Zakon o poticanju investicija. Ove godine ulaže u pet novih projekata kojima planira zaposliti više od 700 novih ljudi. Na novi zakon i uredbu u tvrtki nema mnogo kritika, no bode ih u oči dio uredbe u kojem stoji da poduzetnik dobiva samo 40 posto moguće potpore za svakoga novozaposlenog čovjeka ako nezaposlena osoba prije sklapanja ugovora o radu s nositeljem poticajnih mjera nije bila najmanje tri mjeseca prijavljena u evidenciji nezaposlenih Hrvatskog zavoda za zapošljavanje. Smatraju da ta stavka koči zapošljavanje i da je besmislena jer je poduzetnik prisiljen odbiti kvalitetne radnike koji nisu bili prijavljeni tri mjeseca u HZZ-ovoj evidenciji nezaposlenih, odnosno država sama sebi stvara dodatne troškove držanja kvalitetnih zaposlenika u neradnom odnosu.

Napominju i da svaki poduzetnik koji traži poticaje za zapošljavanje najmanje pet godina mora održati nova radna mjesta da bi zadržao dobivene nepovratne novčane potpore, a samo dvije godine od otvaranja novih radnih mjesta državna investicija vraća se porezima i doprinosima koji se uplaćuju za nove radnike te se dodatno povećava BDP i smanjuje ukupna nezaposlenost u Hrvatskoj. Zato je izrazito važno da Zakon o poticanju investicija i investicijskom okruženju s pratećom Uredbom što kvalitetnije podupire poduzetnike u politici zapošljavanja i pokretanju ulaganja. To je dobar korak koji pozdravljamo. Ali u toliko ranjnom gospodarstvu teško je očekivati da će on Hrvatsku pretvoriti u lijepo mjesto za biznis. Za to su potrebne mnogo dublje reforme.