Krizni menadžeri

Financijska stabilnost doći će do izražaja u EU – povećanjem opsega međunarodnih transakcija i ponude stranih proizvoda na domaćem financijskom tržištu.

Uloga središnjih banaka u očuvanju financijske stabilnosti važno je pitanje kojim se posljednjih godina intenzivno bavi niz institucija Europske unije zbog kriznih iskustava od 2007./08. do danas, ali zato što je cilj očuvanja financijske stabilnosti godinama bio zanemaren u praksi središnjih banaka. Na sličan način bila je zanemarena i inflacija na tržištu imovine (ponajprije nekretnina), što je uvelike bilo vezano uz dotad usko definirane ovlasti i odgovornosti središnjih banaka, nesklonost većine središnjih banaka provođenju monetarnih kontrola te opće protivljenje upotrebi prudencijalnih mjera za sprječavanje ekspanzije financija do 2007. (čast izuzecima kao što je HNB-ov obvezni upis blagajničkih zapisa).

Novo naglašavanje financijske stabilnosti povezano je uz činjenicu da središnje banke djeluju kao krizni menadžeri ili se barem od njih očekuje da to budu, dok žarišta pojedinačnih financijskih kriza ili sistemskih strukturnih krize nisu uvijek u bankovnom sustavu (koji je kroz monetarnu politiku i superviziju banaka izravno pod utjecajem središnjih banaka) nego i izvan njega – konkretno u domeni poslova i aktivnosti nebankovnih financijskih institucija, mirovinskih i drugih investicijskih fondova, investicijskih tvrtki, financijskih kompanija, hedge fondova, osiguravatelja kredita, aktivnosti različitih pravnih subjekata vezanih uz poslove sekuritizacije, na tržištu nekretnina, izvedenica, zlata, u sferi javnih financija…

Osim uobičajene mikroregulacije i supervizije financijskih institucija, kriza iz 2008. naglasila je nužnost cjelovitoga makroprudencijalnog nadzora financijskog sustava (koordinaciju institucija regulacije i supervizije banaka i nebankovnih financijskih institucija, nadzor tržišta vrijednosnica i drugih financijskih tržišta, regulaciju prekograničnih transakcija…) te nužnost povezivanja monetarne i makroprudencijalne politike kako bi se spriječile neravnoteže, šokovi i pretjerani uzleti/padovi na tržištima kredita, nekretnina, kapitala i drugih oblika financijske/realne imovine. To se posebno odnosi na sprječavanje neravnoteže koje imaju obilježja sistemskog rizika i duboke učinke na realnu ekonomiju, financijsku stabilnost i platni sustav.

Problem je to više složen jer je financijska liberalizacija smanjila razlike između poslova, kao i strukture imovine i obveza banaka u odnosu na nebankovne financijske institucije. Dodatni je problem razvoj tzv. bankarstva u sjeni, koje radi većih profiti tolerira mnogo viši stupanj rizičnosti i na različite načine zaobilazi postojeću regulativu bankarskog sektora, ali znatno utječe na tržište kredita, likvidnost, korištenje financijskom polugom i ročnu transformaciju raspoloživih sredstava na globalnoj razini.

Za očuvanje financijske stabilnosti i pravovremenu reakciju središnjih banaka stoga nisu dovoljne samo analize mikroobilježja banaka i bankovnog sustava te monetarne analize nego i analize svih financijskih tržišta, tehnika i metoda kojima se financijske institucije koriste za izbjegavanje strože regulacije u jednom segmentu financijskog sustava, za pročišćavanje svojih bilanci od imovine lošije kvalitete te analize različitih izvora neravnoteže i osjetljivosti na izbijanje financijske krize. Ostaje pitanje koliko će u analizama i donošenju odluka sudjelovati HNB, a koliko će one postati samo dio megalomanskoga birokratskog aparata europskih supervizijskih institucija i same Europske središnje banke, koja predvodi promjene u pravcu koordiniranja monetarne politike i makroprudencijalnog nadzora financijskog sustava, ali i uzima veliku ovlast u dirigiranju budućnosti članica EU (i obilježja njihovih financijskih sustava), čak i neovisno o tome jesu li one uvele euro.