O pasni, irritantni, dobro sakriveni i fascinantni samo su neki od pridjeva kojima bi se moglo opisati računalne virusne, koji postoje gotovo jednako dugo kao i računala. Iz prvotnog oblika eksperimentalnih programskih kodova, zločudni programi virusi su u svoja dva glavna pojavna oblika – crvu i trojancu, postali realna prijetnja svakodnevnom radu računala i poslovnih procesa kojima računala upravljaju. Prvi virus nastao je davne 1971. godine, ali u svom začetku uopće nije trebao biti virus. Naime, američka kompanija BBN Technologies radila je na eksperimentalnom softveru koji se trebao sam duplicirati. S obzirom na to da je eksperiment uspio, program Creeper prozvan je prvim računalnim virusom, na što su programeri morali odgovoriti programom Reaper, čija je zadaća bila ukloniti Creepera sa zaraženih računala. Naravno, da bi program uspio u tom zadatku, i sam se morao duplicirati i ‘skakati’ sa računala na računalo.
Iako je samoreplicirajući softver zaživio početkom sedamdesetih godina, do prve ozbiljne zaraze računalnim virusima došlo je tek deset godina kasnije kad se pojavio Elk Cloner, virus napisan za sustav Apple II. Elk Cloner širio se putem disketa, ali ni on računalima nije radio pravu štetu, već je vlasnicima računala slao šaljive poruke. Sljedeća velika ‘epidemija’ uslijedila je 1986. kada su Pakistanci Basit i Amjad Farooq programirali zaštitni kod kojim se korisnike trebalo upozoravati na piratstvo. Zbog pogreške u kodu, njihov virus Brain počeo se javljati i kada na disketama nije bilo ilegalnog materijala. Pakistanska braća također nisu bila svjesna da su nehotice stvorila prvi virus koji je uspješno napao PC i operativni sustav MS-Dos.
Time je pala i zadnja linija obrane računalne sigurnosti, što su nepotrebno preuveličavali tadašnji mediji. Najbolji primjer izazivanja nepotrebnih panike zabilježen je 1992., kada su američke novine redom izvještavale o virusu Michelangelo, koji je trebao izazvati računalnu apokalipsu brisanjem podataka sa milijuna računala. Kasniji izvještaji pokazali su da je šteta bila minimalna, a na meti medija našao se i John McAfee, osnivač jedne od najprofitabilnijih antivirusalnih kompanija. Mediji su McAfeeu pripisali izazivanje panike jer je izjavio da će virusom biti zahvaćeno pet milijuna računala, a on je zapravo za jedne novine izjavio da bi moglo biti zaraženo od pet tisuća do pet milijuna računala.
Revolution u širenju virusa izaziva pojava crva Happy99, koji kao se medijem koristi Microsoftovim e-mail klijentom Outlook. Iako bezopasan, bio je to prvi virus koji se širio elektroničkom poštom, a nepuna dva mjeseca iz njega nastanka nastupila je katastrofa koju je izazvao famozni virus Melissa. Melissa je napadala sva računala temeljena na Intelovu hardveru i Microsoftovu softveru te je putem Outlooka zarazila svako peto računalo u svijetu. Virus je dolazio kao privitak elektroničkoj pošti, vješto zamaskiran u Microsoftov dokument u Wordu. Otvaranjem dokumenta virus bi se sam poslao na 50 adresa iz korisnikova adresara, a sve bi Microsoftove dokumente na računalu izbrisao i umjesto njihova sadržaja upisao citate iz poznate crte serije ‘Simpson’. Bio je to prvi virus koji je uzrokovao velike gubitke, jer su zbog prisilnoga gašenja servera kompanije diljem svijeta izgubile oko 400 milijuna dolara.
Samo godinu dana kasnije svijet je imao priliku svjedočiti koliko opasni i štetni računalni virusi mogu biti. U svibnju 2000. filipinski je student u e-mailu poslao virus ‘ILOVEYOU’, koji je samo u jednom danu zahvatio 50 milijuna računala. Taj je virus osim klasične samoreprodukcije, izmjenjivao niz datoteka na zaraženim računalima te krao lozinke korisnika. Samo nekoliko dana nakon njegove pojavе gasili su se serveri europskih parlamenta, a pošteni nisu bili ni sustavi Pentagona i CIA-e. Izravna šteta koju je izazvao taj virus iznosila je pet milijardi dolara, a troškovi njegova uklanjanja iz zaraženih računala popeli su se na nevjerojatnih 15 milijardi dolara.