Zadnji čas za razvrstavanj

U njihovom je svijetu prepoznavanje istine trivijalno. Digitalna elektronika poznaje samo dva stanja: istinu i laž. Ta su stanja predstavljena s dvije naponske razine. Niža je približno uzemljenje ili nula volti. To je laž ili 0. Viša je razina približno napon napajanja. To je istina ili 1. Jednostavno.

Ljudima nije lako. Njima je istina jako važna, ali njeno prepoznavanje nije nimalo jednostavno. Što je najgore, svi nude istinu. Od Isusa, koji u Evanđelju po Ivanu kaže: ‘I istina će vas osloboditi’, do najvećeg prodavača magle Davida Icke, koji je jednu od svojih knjiga nazvao upravo tim riječima. Usput, taj bizarni tip Icke, koji se proglasio Božjim sinom, gostovao je na HTV-u čak pet puta u poznatoj emisiji znanstvenog (?) programa, a njegove knjige svojedobno su bile uvjerljivo prve na popisu najčitanijih naslova Knjižnica grada Zagreba u kategoriji općenito-znanost (?!).

Čudim se s kojom lakoćom ljudi obmanjuju jedni druge. Sjećate li se kako je uvjerljiv bio Ivo Sanader 2007. godine, kad je izjavio: ‘Lupeži i kriminalci, oni koji daju ili primaju mito, neće više mirno spavati’? Ili, kad je 1998. godine Bill Clinton za Monica Lewinsky rekao: ‘I did not have sexual relations with that woman’. Ljudi su im vjerovali. Kao što vjeruju da je ‘Na rubu znanosti’ znanstvena emisija jer Krešimir Mišak tako kaže. I kao što vjeruju da je David Icke znanstvenik zato što knjižničari ne znaju kamo bi s njegovim knjigama pa ih stavljaju na policu na kojoj piše općenito-znanost. Pitam se je li takva ljudska lako-vjernost dijelom posljedica kršćanskog svjetonazora prema kojem je vjerovati dobro, a sumnjati nije dobro. Znanost poručuje upravo suprotno: da nije dobro vjerovati bez provjere, nego da treba uvijek sumnjati. Takvo je stajalište nužno da biste radili znanost, ali nije nadozmet ni u svakodnevnom životu. Štoviše, ako se proširi na područje svakodnevnog života, može mnogo pomoći da lakše prozremo političare ili trgovce koji nam pokušavaju nešto podvaliti. Može nam pomoći da prepoznamo nadrilječnike, kvazipovjesničare i pseudo-znanstvenike. Uostalom, sve one koji luptaju bez veze.

Kad sam prije dvije godine na portalu Jutarnjeg počeo pisati svoj blog o znanosti i kritičkom mišljenju, prva tema s kojom sam krenuo bila je upravo istina: ‘O lašćima, muljatorima i knjazima ili zašto istina jest važna’. Ponovit ću ovdje jedan dio tog teksta. Nije teško definirati laž. Možemo jednostavno reći da je laž negacija istine, suprotnost od istine. No teško je i nezahvalno definirati istinu. Ne mislim na istinu u matematici ili logici, na onu nulu i jedinicu s početka priče. Mislim na istinu kao opći pojam u filozofskom smislu. Praktična, radna definicija istine mogla bi biti sljedeća: slaganje s činjenicama ili sa stvarnošću. Takva je definicija vrlo bliska znanstvenom pogledu na svijet. Premda, strogo govoreći, znanost ne daje istinu. U znanosti se hipoteze testiraju, provjeravaju se odgovaraju li činjenicama ili stvarnošću. Samo jedan negativni rezultat eksperimenta može srušiti hipotezu, ali ni beskrajni broj pozitivnih rezultata ne može dokazati njenu istinitost. U praksi brojne potvrde znači da smo prično sigurni. No nikad 100 posto.

Dakle, nijednu znanstvenu teoriju ne možemo uzeti kao neupitnu istinu. Niti ćemo to ikada moći. No baš u tome leži sva snaga znanosti. Znanost dopušta stalnu korekciju znanja. Ne samo da dopušta, nego na tome inzistira. U procesu stalnih provjera i popravaka teorije se ne smjenjuju stihijski (kao što javnost često doživljava), nego postaju sve bolje. Bolje u smislu slaganja činjenica i objašnjenja tih činjenica. U skladu s prije navedenom definicijom istine može se reći da se znanost istini asimptotski približava. Tako je barem u prirodnim znanostima. Među ljudskim su odnosi mnogo zamršeniji. Nema samo tvrdnji koje su istinite ili neistinite. Postoje nijanse našeg odnosa prema istini.

Dr. sc. Dario Hrupec, fizičar s Instituta ‘Ruder Bošković’, podsjeća na razlike između knjazera, muljatora i lažaca. Lažac neistinu iznosi namjerno, muljator je za nijansu profinjeniji, a knjaz zapravo ne laže. On radi nešto još gore.

Neizbježan utjecaj laganja na lažova najbolje je opisala američka pjesnikinja Adrienne Cecile Rich: ‘Lažov vodi neizrecivo samotan život’.

Iz znanstvene perspektive laži su smiješene da bi osujetile naše razumijevanje zbilje. Tko god nam uspješno laže, mulja, blefira, kenja, prodaje maglu; daje doprinos našem nerazumijevanju svijeta. To danas masovno rade razni bioenergetičari, astrolozi, iscjelitelji, vjerski fanatici, ali ne samo oni. Rade to mnogi političari, novinari i propovjednici. Čak i neki uvaženi znanstvenici.

Posebnu kategoriju laganja, koja se sve češće javlja u društvu, opisao je američki filozof Harry Gordon Frankfurt u svom eseju ‘Kenjaža – teorijski pristup’. Čime se, dakle, knjazator razlikuje od običnog lažca? Lažac neistinu iznosi namjerno. No on dobro zna što je istinito. Muljator je za nijansu profinjeniji. On izbjegava istinu, ali, kao i lažac, zna što je istinito. Za razliku od njih, knjazator ne prikazuje stvari onakvima kakve jesu, nego onakvima kake on smatra da bi morale biti. Knjaz zapravo ne laže. On radi nešto još gore. Knjazator ne daje pogrešan prikaz svojih vjerovanja. On govori ono u što vjeruje. No njega zapravo nije briga za stvarno stanje stvari. Nije ga briga za istinu. To je bit knjazanja. U svojem drugom eseju, ‘O istini’, Frankfurt ističe ono što je propustio naglasiti u prvom – zašto bismo o istini trebali voditi računa.

Dakle, zašto? Humanisti bi rekli da nas nebriga za istinu vodi dehumanizaciji – čovjek prestaje biti čovjek. Biolozi bi možda naglasili da je to dugoročno neisplativa strategija. Nedavno sam održao javno predavanje ‘Je li veliki prasak samo jedan model’. Predavanje je bilo motivirano izjavom fizičara Davora Pavune: ‘Veliki prasak je samo jedan model, to nije nužno istina… to je ono što takozvani nevjerici pričaju… oni koji vjeruju u veliki prasak i evoluciju… hipnotizirani i ostali hipnotizirani u tako-zvanom boljševizmu…’

Upravo to je dobar primjer onoga što Frankfurt naziva kenjažom. Autor te izjave vjeruje u ono što govori. No nije ga briga za istinu. Svojom izjavom implicira da su veliki prasak i evolucija tek prazne priče koje ne treba uzimati ozbiljno. Prešučuje činjenicu da su to trenutačno najbolje teorije ili modeli do kojih je čovječanstvo dosad došlo. Najbolje na temelju slaganja sa svim poznatim činjenicama, s opažanjima. Možda ćemo u budućnosti imati bolje teorije. Možda će iz te perspektive ove današnje teorije izgledati djetinjaste i smiješne. No danas su te teorije apsolutno bez konkurencije najbolji opis stvarnosti koji imamo. Najbliže istini.

Prvo izvanzemaljsko gospodarstvo moglo bi niknuti zahvaljujući crpljenju rudnog blaga s asteroida i drugih planeta. Nadaju se bar tome svemirski rudari, nova elita multimilijardera uvjerena da se u eksploataciji ruda izvan Zemlje skriva neprocjenjiva zarada.

I ako nijedan tehnološki sofisticirani kramp još nije počeo kljucati površinu Zemlji bližih ili daljih planeta i asteroidea, nekoliko zemaljskih grupa već je započelo osvajati startne pozicije kako bi prve obrale ne samo šlag s torte nego i mnogo slade svemirske dijamante. Zazubice za rudarskim bogatstvima svemira počele su opasno rasti, pa su neke privatne interesne skupine već osnovale i počele dijelom zarađivati preko tvrtki registriranih za rudarenje na asteroidima.

Naravno, za rudarenje izvan Zemlje koje gleđamo u SF filmovima još nisu domišljene mnoge tehnološke, logističke, ali ni financijske pretpostavke, no mudriji znaju da će u trenutku pune tehnološke spremnosti, koji nije daleko, već biti kasno uloviti najbolje pozicije.

Zasad sve može djelovati idealistično, posebice jer se još ne nazire trenutak kada će letjelice s ugljenom, dijamantima, platinom, niklom i ostalim rudama pristizati na Zemlju, ali stvari su ponajmanje takve. Tvrtke poput prve lani osnovane Planetary Resources ponajviše osvajaju ne izvanzemaljski, već zemaljski pravni, odnosno zakonodavni i financijski prostor. Ni godinu potom, dakle u veljači ove godine, pridružila im se još jedna američka kompanija – Deep Space, i već, poput prvih, najavljuje da će s malim letjelicama za manje od 10 godina biti u svemiru, naravno prvo u gradnji stacionarnih objekta s kojih će se upravljati daljim istraživanjem i napredovanjem.

Prvoosnovana kompanija djelo je Erica Andersona, bivšeg menadžera NASA-ine misije na Mars, i Petera Diamandisa, poduzetnika i financijera X-Prizea, odnosno 10 milijuna dolara vrijedne nagrade za najefikasniji i ponovo upotrebljiv svemirski brod. No marketinški, ali i financijski aduti Planetary Resourcesa još su Larry Page, osnivač Googlea, te hollywoodski redatelj James Cameron, koji se vinuo u nebo nakon što je specijalnim batiskafom istražio najdublji morski rascjep, odnosno Marijansku brazdu. Cameron, izgleda, želi biti na početku priče čiji je daleki mogući slijed događaja donekle opisao u svom animiranom megahitnu ‘Avatar’. Deep Space, pak, predvode David Gump, nekoć na čelu druge kompanije za svemirska istraživanja Astrobotic, i Rick Tu-

Više nema sumnje – počeo je zemaljski rat za svemirska bogatstva. Istina, zasad ima oblik idealističko-utopističkoga novog poduzetništva, ali riječ je o Pandorinoj kutiji, iz koje će ubrzo početi iskakati najnemilosrdniji politički i financijski interesi velikih korporacija i država.

No zasad čini se da su tehnički problemi te financijska pitanja isplativosti, iako brojni, trenutačno manji. Najveći se problem otvara u pravnom prostoru, posebice u definiranju vlasništva nad rudnicima i njihovom eksploatacijom. U pravnom smislu, događa se isti problem kao kada je 1849. godine u Kaliforniji započela zlatna groznica. Naravno, već imena koja se spominju jasno pokazuju koja je od tih dviju kompanija trenutačno financijski moćnija. Obje su, dakle, registrirane za znanstvena istraživanja i eksploataciju rudnog bogatstva brojnih Zemlji nedalekih asteroida. Na nekima od njih ima i vode, pa su oči čelnika tih tvrtki već usmjerene na kolonizatorske kolonije i život u svemiru, a ne samo na dostavu rudnog blaga Zemljanima.

Tvrtke registrirane za znanstvena istraživanja i eksploataciju rudnog bogatstva brojnih Zemlji nedalekih asteroida poput lani osnovane Planetary Resources i njene glavne konkurentice Deep Space trenutačno ne osvajaju izvanzemaljski, već zemaljski pravni, odnosno zakonodavni i financijski prostor odnosu na one koji bi došli iza njega obirati bogatstva, a bez inicijalnog ulaganja. Amerikanci su tijekom zlatne groznice, zbog sličnih problema, ustanovili princip polaganja prava na određenu zemlju. To je onome koji je prvi otkrio rudarske depozite davalo pravo i prvenstvo u rudarenju, pa čak i mogućnost davanja rudnika u zakup, dakle licenciranja druge osobe za eksploataciju, prije nego što je zatražio vlasnička prava nad zemljištem. Svemirski rudari sada traže sličan pravni okvir i za svemirske rudnike.

No problem je veći, premda za izvanzemaljske resurse ne postoji dosad iskazano polaganja prava, jer mnogi asteroidi nisu ni popisani. Kada kompanija testira resurse nekog asteroida i shvati da ima ekonomski potencijal, vjerojatno će kao tijekom zlatne groznice prvo postaviti rudarski zahtjev, a tek potom možda za vlasništvo nad određenim prostorom.

Apsurdna parnica o slijetanju na ‘njegov’ asteroid

Gregory Nemitz, predsjednik Uprave tvrtke Orbital Development iz Idaha, ima iskustva sa sličnim procesima jer je tužio NASA-u i vladu SAD-a da su povrijedile njegova vlasnička prava na asteroidu 433 Eros 2001. slijetanjem broda na njegovu površinu. Svi znaju da je posjedovanje devet desetina vlasništvo. Moja je namjera bila doznati službeno stajalište o vlasničkim pravima u svemiru, te tu temu učiniti internacionalnom i javnom – objašnjavao je neko vrijeme ismijavani Nemitz. Iako je izgubio parnicu jer nije postojala racionalna zakonska teorija, uspio je u namjeri otvaranja teme o pravnim apsurdima.

Dakle nešto poput koncesije. Ako su rezultati pozitivni, odnosno kompanija ih je popisala i može dokazati kakve su joj namjere i sposobnost za provedbu, onda bi trebao slijediti dogovor vlasnika svih takvih tvrtki o trajanju prava. Stoga bi se s vremenom uspostavio registar rudarskih polaganja prava. Ipak, temelj tog zahtjeva, uvjereni su mnogi, trebao bi biti precizna informacija o kompoziciji asteroida, koja se može dobiti samo ako ste nogom stupili na njegovu površinu te ako možete dokazati sposobnost povratka na Zemlju sa znatnim količinama materijala.

Dakle, tek bi registrirani potencijal asteroida mogao postati rudarski resurs. Popis rudnog bogatstva, ipak, prije svega je nužan radi uspostave neke vrste Fort Knox, asocijacije centralnih banaka, koje bi emitirale svoju valutu. Takva banka sigurno bi znatno ubrzala industrijalizaciju svemira, nadaju se svemirski poduzetnici, koji bi čini se ipak ponajviše željeli izbjeći uglavnom jalove međunarodne debate o tome tko može reći da je XY četvornih metara asteroida njegovo. Fascinantno je istražiti kako se ta tema od nesumnjivo globalne važnosti zasad propituje kroz, eto, poduzetničke probleme privatnih investitora, koji su slučajno i jedni od opinion makeri i financijskih moćnika u SAD-u. Zasad nije moguće pronaći stajalište vlada vodećih sila o toj temi premda teško da ne postoji u njihovim globalnim projekcijama.

Kojim će smjerovima krenuti uspostava zakonodavstva, pa i banaka, ponajviše će ovisiti o tome tko ima najviše hrabrosti, drskosti i otkrića da bi započeo cijeli proces, odnosno s kojim će pravnim procesom i na kojem dijelu Zemlje krenuti iznalaženje rješenja za eksploataciju bogatstva svemira. Otprilike za pet godina, vjeruje se, dio asteroidnih ciljeva bit će popisan, lagane letjelice poslane u svemir na snimanje stanja i pripremu terena, a tada će započeti pravna bitka. No tek treba vidjeti kako će na sve to reagirati primjerice Rusija, pionir svemirskog osvajanja, Kina, Indija i druge velesile koje još nisu možda osnovale takve tvrtke, ali sigurno neće mirno sjediti i gledati dopremanje platine ili dijamanata iz svemira. Upravo je najnaivniji dio ove priče vjerovati da je problem u pravnim definicijama rudarske eksploatacije svemira.

Nije nevjerojatna konstrukcija da će tvrtke, dok njihove vlade iza njihovih leđa kalkuliraju poteze, najvjerojatnije reći: ‘Ajmo vidjeti i učiniti, a poslije radije tražiti oprost od grijeha nego dozvolu’. I baš to mogao bi biti opasan izvor sukoba, jer ovdje svakako nije riječ o klasičnom zemaljskom širenju tržišta. Premda mnogi rado povlače paralele sa zlatnom groznicom, koja je ipak bila lokalni pravni problem država s nalazištima zlata, ova priča ipak mnogo više sliči uvodu u novo kolonijalno osvajanje novog svijeta. I zato teško da može proći bez ozbiljnih međunarodnih problema i utvrđivanja odnosa političkih snaga. Rat za svemir ovime je definitivno počeo, a možemo se nadati da će u njemu ratovati samo pravnička elita.

Prijetnje iz prošlosti mogu poslužiti kao upozorenje. Nekoć su malveri napadali računala, a sada se sele u sve mobilne sfere.

Prva veća zaraza računalnim virusima dogodila se 80-ih godina 20. stoljeća kad se pojavio Elk Cloner, virus napisan za sustav Apple II. Elk Cloner širio se putem disketa, ali ni on nije radio pravu štetu, već je vlasnicima računala slao šaljive poruke.