FONDOVI

Sve što može poći pogrešno, poći će pogrešno, vjeruje Murphy. To što nam je itekako poznat taj Murphyjev zakon ne znači da ćemo ga izbjeći. Dobra ideja, ona o osnivanju fondova za gospodarsku suradnju, pošla je pogrešno zbog raznih razloga. Jedan od njih, onaj posljednji, tiče se regulative. Država, nezadovoljna činjenicom da ravnopravno sudjeluje u iznosu uplaćenoga kapitala, a posve neravnopravno u odlučivanju o bilo čemu, odlučila je malo ‘doraditi’ regule. One iste koje je svojedobno, u tandemu s tadašnjim gospodarskim ministrom Durom Popijačem, praktički postavio Borislav Škegro, partner u Quaestus private equityju i osoba koja je kod nas osmislio ideju FGS-ova. Država je najprije snizila visinu upravljačkih naknada, potom odlučila da se već od druge godine naknada obračunava samo na uloženi kapital (ne i na prikupljeni) i dodijelila si opciju 50 posto plus jedan glas, što je dovoljno da nekom društvu oduzme pravo upravljanja i to pravo dodijeli nekome drugome.

Problem je u tome, kaže Marko Makek, član Uprave Nexus private equity FGS-a, što se privatni ulagatelji pitaju tko zapravo upravlja njihovim novcem: – Investitor mora biti u mogućnosti kontrolirati svoju investiciju. S druge strane odgovornost je upravljanja na društvu, ako nam se to uzme, što ostaje? Imamo odgovornost, a nemamo pravo postaviti upravu ili nadzorni odbor – upozorava Makek. Da preveliko upletanje države u ‘private equity’ poslove ulagači baš i ne vole potvrđuje i fondovski menadžer koji u javnosti nije želio imenom.

• Još smo u vrijeme bivše vlasti, koja je i provela ideju osnivanja FGS-ova, pokušali pridobiti EBRD kao ulagača. Zanimalo ih je samo kakva je uloga države u takvom fondu, koliko je njeno pravo glasa i već su tada procijenili da će se dogoditi ovo što se sada događa. I odustali – priča nam.

No nadležni ministar Gordan Maras odbacuje takav prikaz stvari.

• Država s 50 posto kapitala u FGS-ovima nije bila dovoljno zaštićena i pitanje je zašto smo uopće ušli u takve odnose. S korigiranim pravilima o donošenju odluka situacija je bolja i za sve privatne investitore, ne samo za državu. Fondovska će industrija reći da to nisu svjetski standardi. Možda u svijetu i imaju veće naknade i investitori ih ništa ne pitaju. Razlika je samo u tome što fondovi u svijetu imaju tržište, kvalitetu i mnogo utakmica u nogama. Od naših pet fondova dva su osnovana 2006.-2007., a tri su pokrenuta isključivo zbog državnog projekta. Uspoređuju se s razvijenima samo prema naknadama i upravljanju, ali i prema rezultatima – rezolutan je ministar. E, u tom grmu leži lec. I Makek priznaje da omjer: pet fondova – sedam ulaganja ministru donekle daje pravo na kritiku. No treba poznavati i proces – preko njegova je stola, kaže, prošlo više od 500 projekata. – Kada se odaberu potencijalno dobi za ulaganja, a to traje mjesecima, treba napraviti ‘due diligence’ i dobiti suglasnost svih investitora. Koliko god brzo radili, to je proces koji traje najmanje pet, šest mjeseci prije konkretiziranja ulaganja – tumači Makek.

No stvar je po-najmanje u tehnikalijama. Ključni je razlog u specifičnom poduzetničkom mentalitetu. I Zoran Zemlić, član Uprave Alternative private equity fonda, i Vjenceslav Terzić, direktor Quaestus private equityja, tvrde da su mnogi projekti jednostavno stopirani. – Vlasnici tvrtki ne pristaju na dolazak FGS-ova zbog toga što se ne žele odreći vlasničkog udjela, pristaju na naša ulaganja tek kada nemaju drugog izbora. Poduzetnička kultura u Hrvatskoj nedovoljno je razvijena, zbog čega je cijeloj industriji teško poslovati. Jedan od razloga zbog kojih nema ulaganja u mjeri u kojoj bismo to htjeli jest i to što neki pojedinci zbog individualnih interesa ne žele da projekt uspije – tvrdi Zemlić. Terzić to potkrepljuje konkretnim primjerima. Kaže kako Quaestus više od deset godina pokrenuo razvoj Luke Dubrovnik. Riječ je o projektu za koji je EBRD prije desetak godina odobrio kredit za gradnju lučke infrastrukture u Gružu, u koji danas uplovljavaju kruzeri. Njihov je projekt bio vezan uz drugu fazu razvoja, gradnju lučkog terminala i komercijalnih sadržaja kako bi se ostvario dodatni turistički prihod. Zašto se projekt ne ostvaruje? Zbog parcijalnih interesa, birokracije, onih koji su uvijek protiv. – Prvi ozbiljniji projekt bio je ACI. Cilj i smisao ulaganja bio je pripremiti ACI za investicijski ciklus gradnje nekoliko novih marina i od ACI-ja načiniti najjaču mediteransku nautičku kompaniju. Projekt je prošao povjereničke odbore svih pet FGS-ova i nakon prezentacije dobio podršku dijela Vlade i premijerke Kosor. Unatoč tome, nisu nas pustili ni blizu. Akteri koji su bili protiv to su odlučno stopirali: zašto da neki fondovski menadžeri rade ‘due diligence’, vide kako se stvarno posluje, postavljaju pitanja, kontroliraju poslovanje? Samo se u javnost pusti par populističkih parola poput ‘prodaja bisera Jadrana’ i stvar je riješena – ljutito kaže Terzić.

Slično je i s Badelom 1862. Prije nego je gurnut prema modelu C fondovi su zamoljeni da poglobaju kompaniju i daju prijedlog za ulaganje. S velikim teretom (dugovi, tužbe dioničara, tužbe drugih kompanija, sukobi interesnih skupina) kompanija nije mogla preživjeti bez temeljitog čišćenja. No politički je bilo oportunistički odgoditi problem i umjesto svojevrsne predstečajne nagodbe koju su predlagali fondovi dogodio se model C. Dio krivnje, kaže, leži i na investitorima. – Ponašanje pojedinih ulagatelja u fondove znatno je usporilo projekte, vjerojatno nisu shvatili ekonomsku stvarnost u zemlji. Mi ih gnajavimo s problematičnim kompanijama, a postoji tobože toliko ‘seksi’ sektora u svijetu – priznaje Terzić. Ono u vezi s čime nema spora priznanje je da su predstečajne nagodbe najbolji potez vlasti jer omogućuju da se u mnogim hrvatskim kompanijama proveđe restrukturiranje s kojim će ponovno stati na noge. Trenutačno u Hrvatskoj nema ni jednoga ozbiljnog restrukturiranja bilo koje velike kompanije u čiji proces izravno ili neizravno nisu uključeni FGS-ovi. Dalekovod je najrazvijaniji slučaj, koji će, unatoč sukobu između države i fondova, vjerojatno imati sretan kraj. Potvrđuje to i ministar Maras, koji kategorički odbija insinuacije da država upletanjem u regulativu stopira investicije. Zemlić posredno daje do znanja da zategnuti odnosi vjerojatno neće ugroziti spašavanje te kompanije. – Dalekovod je zbog svoje veličine, složenosti i hitnosti od dodatnog interesa za Vladu te očekujemo da ćemo i s te strane postići kvalitetan dogovor u cilju zajedničkog unapređenja hrvatskoga gospodarstva. Otvoreni smo i za sve druge kvalitetne projekte kojima svojim iskustvom, znanjem i kapitalom možemo osigurati nove perspektive – pomirljivo kaže.

Činjenica je da su fondovi rizičnoga kapitala jedini investitori sposobni ublažiti trenutačno najveći problem hrvatskoga realnog sektora – ozbiljnu potkapitaliziranost poduzeća. Prezadužena poduzeća bez tržišta i potražnje sve su manje sposobna bankama vraćati kredite, pa se radi i novi trend. Makek potvrđuje da banke sve češće svoje posrune klijente upućuju fondovima rizičnoga kapitala. – Ako su ih prije financirale s velikom financijskom polugom, recimo šest do osam puta veličine EBITDA (dobit prije odbitka kamata, poreza i amortizacije), a strani su vlasnici odlučili da to sada ne može biti više od tri puta, onda imaju veliku rupu koju treba pokriti. Osim toga banke u problematičnim tvrtkama trebaju nekoga tko će voditi njihovu bitku, a na dobitku je i država, koja je htjela osmisli model koji se neće okarakterizirati kao klasična državna potpora – tumači Makek. I ministar je svjestan da vrijeme polako curi, a kompanije poput Dalekovoda vremena nemaju u izobilju. Zategnute odnose između države i FGS-ova takvima čini još samo Alternative, koji zasad nije dao privolu za izmijenjenu regulativu. No čak i ako odustane od Dalekovoda, navodno i drugi fondovi osim Nexusa čekaju svoju šansu. Zbivanja zasad podsjećaju na još malo Murphyja – zbog tehničkih teškoća svjetlo na kraju tunela moralo je biti isključeno. Loša vijest za realni sektor.