Kad bi imao dobar ekonomski program, premijer Milanović s jednakim bi se žarom s kojim se ‘fajta’ s Ružom Tomašić trebao obračunavati sa sindikalistima poput Vilima Ribića.
Tema današnje kolumne trebala bi biti o tome koliko nedostaje iskoraka na političkoj sceni. Svi su predvidljivi. Unaprijed znaš tko će što reći. Nema nikoga tko je izasao s ekonomskim programom nakon kojeg bi ostao paf i ne bi ti preostalo ništa drugo nego reći: ‘Svaka čast, nisam takvo što dobro očekivao od njega!’ Školski primjer osobe na javnoj sceni koja oslikava uskogrudnost i zagriženost svojim interesima jest sindikalist Vilim Ribić. Kopernikanski obrat koji priželjkujem u njegovu bi slučaju bio da jednog dana umjesto uobičajene jadikovke nad sudbinom zaposlenih u javnom sektoru podastre nov ekonomski program koji će spasiti Hrvatsku. A onda posljedično i članstvu, koje ga dobro plaća, osigura pristojne plaće. Umjesto toga on svojim izjavama iz dana u dan zakopava članstvo za koje bi se trebao boriti. Evo primjera: Novinar Novog lista nedavno je na Ribićevo stajalište da se, kada dođu bolja vremena, zaposlenima u javnom sektoru vrati oduzeto na plaćama odgovorio protupitanjem: ‘Kad bih ja od svojih poslodavaca tražio da mi retroaktivno vrate novac koji sam izgubio smanjenjem plaće, vjerojatno bih samo izazvao njihov smijeh.’ Vjerovati ili ne, Ribić odgovara: ‘To su različite pozicije. Vi imate manje prihode jer su vam manje tiraže, ali prosvjetarima se narudžbe nisu smanjile, oni rade jednako.’
Jednostavno ne mogu vjerovati da jedan sindikalni voda može biti toliko posvaden s logikom ili toliko sklon manipulacijama. Pa gospodine Ribiću, ni tom novinaru koji vas je intervjuirao nisu se smanjile narudžbe! Pa nije on vlasnik novina. Njemu su se narudžbe i povećale jer je u redakciji manje novinara, zbog čega oni koji su preostali moraju raditi više. Ribić se oštro protiv podjeli na zaposlene u realnom sektoru i nadgradnji, a zapravo sâm potencira te podjele dvostrukim mjerilima. A u razgovoru za Jutarnji list sindikalni voda Ribić na pitanje što ako reforme u javnom sektoru podrazumijevaju otkaze odgovara: ‘Da, mi smo za otpuštanje ne-radnika…’ Čekajte malo, gospodine Ribiću! Pa zar vi smatrate da je u realnom sektoru bilo stotinu tisuća neradnika i da su otpušteni zato što su bili neradnici? Ondje vani, u realnom svijetu koji živi na tržištu i od tržišta, okrutna su vremena. Bez posla ostaju mnogi vrijedni radnici. U istom intervjuu Vilim Ribić negira rast nesnošljivosti između ljudi u javnom i privatnom sektoru i usuđuje se izjaviti: ‘O kakvom jazu vi govorite? Taj jaz postoji jedino virtualno, u medijima krupnoga kapitala.’ Nažalost, već i samo spomenute dvije izjave pokazuju da taj jaz najviše postoji u Ribićevoj glavi.
